Prozirno, predvidljivo i neuvjerljivo

Osim što je Waldemar Sorychta jedan od najpriznatijih metal producenata (Tiamat, Moonspell, Lacuna Coil… ), on je i skladatelj i frontmen njemačke skupine Eyes Of Eden. No, moram odmah reći da mi se neusporedivo više sviđa njegov producentski nego skladateljski rad.

Naime, za ovaj je album komponirao mješavinu gothica s pop, rock i metalom, kojoj, da bi bila ozbiljnije shvaćena, definitivno nedostaje više lucidnosti. Pjesme su dosta predvidljive, ‘prozirne’ i neuvjerljive, a i vokali Franziske Huth, koji mi malo ‘vuku’ na Ofra Hazine, kao da su nekako preslabi, za ionako ne baš previše agresivan materijal.

Iako iz svake pore materijala izbija mnogo osjećaja, strasti, gorčine, tuge, duboke, melankolične atmosfere i svega ostalog što karakterizira ‘mračnjake’, kojima je Sorychta okružen godinama, ne bih rekao da u svemu tome ima previše kvalitete, sigurnosti i samouvjerenosti.

Stvar donekle spašavaju povremena orkestralna uplitanja, gudački i akustični aranžmani, kaotičniji ritmovi te agresivniji, metalniji gitaristički riffovi, kao i vokalna ‘dubliranja’. No sve je to previše ‘povremeno’, dok većinu preostalog vremena treba provesti uz sladunjave, na tisuće puta čujne melodije.

Iz konteksta jednoličnosti ispada tek završna, desetominutna epska stvar “Not Human Kind“, koja je u takvom omjeru trajanja jednostavno morala ponuditi nešto više kompleksnosti. Pa se tako u njoj čuju česte ritmičke izmjene, piana, synthevi, akustike, orkestralije, ali i žešće gitare. I sve to s nešto progresivnih ideja.

S obzirom da mu produciranje ide puno bolje, što je ovdje i pokazao, Waldemar bi se njemu trebao i dalje više posvećivati, a ovaj album ostaviti na detaljniju analizu fanovima The Gatheringa, Sentenceda, ranije Lacune Coil, novog Theatre Of Tragedy, te HIM-a, čiji je bubnjar Gas Lipstick pomogao u njegovu snimanju.

Oni će najbolje znati što s njim treba dalje učiniti.