Proučavanje samih sebe

“Live at the Olympia” je ostvarenje sna za sve fanove R.E.M.-a.

Dva CD-a i jedan DVD donose zapis s petodnevnih koncerata/proba
održanih 2007. godine u Olympia Theatreu u Dublinu, na kojima su R.E.M.
uživo pred fanovima testirali materijal za sljedeći album koji će biti
objavljen 2008. pod nazivom “Accelerate“.

Novi materijal nisu odlučili suprotstaviti općim mjestima iz svoje
pjesmarice nego, na oduševljenje najodanijih fanova, stvarima koje nisu
svirali dugo vremena – neke i po dvadeset godina.

Dugo vremena, još od njihovog prvog albuma “Murmur” iz 1983. pa sve do “Around the Sun” iz 2004., R.E.M. su uspijevali ono što je malo kojem bendu polazilo za rukom. Svaki njihov novi album bio je prihvaćen i od publike i od kritike. Tu situaciju nije promijenio ni transfer u jednu od najvećih izdavačkih kuća za silne novce.

Možda su neki prve znakove krize primijetili na dva albuma koja su uslijedila nakon što je bubnjar Bill Berry napustio grupu krajem devedesetih, no i eksperimentalni “Up” iz 1998. i “Reveal” iz 2001. na kojem su se usmjerili na klasicistički pop, bili su u avanturističkom i progresivnom duhu benda koji se nije pokušavao dodvoriti modernim trendovima nego je iskreno proučavao nove teritorije.

No, situaciju je promijenio već spomenuti “Around the Sun“. Premda je većina pjesama na tom albumu bila istesana u ljepljive, radiofonične i naizgled besprijekorne pjesme, R.E.M. su po prvi put u karijeri zazvučali nemaštovito i beskrvno. Izgubili su nepredvidljivost i oštrinu i djelovali srednjostrujaškije nego su to U2 ikada bili, što je naravno bilo nedopustivo za miljenike alternativnog rocka. “Accelerate” je stoga u svojoj sažetosti, energičnosti i agresivnosti, namjerno bio potpuna suprotnost od “Around the Sun“.

Ne volim ta proračunata ‘vraćanja korijenima’ kojima bendovi pribjegavaju kad primijete da su se otuđili od svoje publike. U startu imam averziju prema njima, jer mi djeluju umjetno i ponekad smiješno kao pedesetogodišnjaci koji se oblače kao dvadesetogodišnjaci misleći da tako izgledaju mlađe. Na neki način to je i priznavanje poraza i prihvaćanje statusa dinosaurusa koji žive od nostalgije…

“Live at the Olympia” zato za mene spašava materijal s “Accelerate“, vraćajući mu neposrednost i odvažnost. Osim stvari koje su se našle na “Accelerate” tu je još i preko 20 pjesama među kojima dominira materijal s najranijih albuma, pogotovo s “Reckoning”.

Svaka od 39 pjesama je prokomentirana od strane Petera Bucka u knjižici koja dolazi uz album. U njegovim komentarima (‘morali smo ponovo naučiti vlastiti katalog’) kao i u svirci je očito da su R.E.M. uživali u pronalaženju duha tih starih stvari kao i blizini fanova, te da su dio tog duha prenijeli i na novi materijal.

Premda je atmosfera klupska, a članovi benda više puta inzistiraju kako ‘this is not a show’, zvuk je moćan, a bend u odličnoj formi. Dio objašnjena je i u tome što Bucku, Stipeu i Millsu pridruženi glazbenici Scott McCaughey (gitara i back-vokali) i Bill Rieflin (bubnjevi) djeluju kao punopravni članovi benda, zbog čega svi zvuče kao u garaži uigran peteročlani rock-bend. Impresivna uvjerljivost je zadržana čak i tijekom “Houston” za koju je Stipe dovršio tekst netom prije nastupa te je po prvi put otpjevao pred publikom bez ijedne prethodne probe, što je zadivilo čak i Bucka.

Da reklamiranje ovih nastupa kao ‘probi pred publikom’ nije tek fraza, potvrđuje i Stipeovo često komuniciranje s publikom, te proučavanje njihovih povratnih informacija. Zbog oduševljene reakcije fanova “Man-sized Wreath” je uvrštena na album, a također je primijećeno da neke stvari treba doraditi, poput “Disguised” koja je u konačnici postala “Supernatural Superserious”, a mislim da će te se složiti da je finalna verzija ujedno i bolja.

S druge strane, stariji materijal zvuči donekle snažnije i žustrije nego u svojim originalnim varijantama, što je i razumljivo jer R.E.M. su s godinama postali svirački samouvjereniji i razvijeniji bend. Među pjesmama koje rijetko izvode našla se poneka koja je ipak standard na turnejama, ali je se jednostavno nisu zasitili, poput “Electrolite” koja je ovdje u ponešto drugačijem aranžmanu.

Tu su i nikad ranije objavljene “On the Fly” i “Staring Down the Barrel of the Middle Distance” koje su bile ‘u bubnju’ za “Accelerate“, ali se po mišljenju benda nisu uklapale u zaokruženi osjećaj albuma (premda se potonja Bucku jako sviđa) . Lijepo je u današnje doba silnih gigabajta vidjeti kako neki bend još uvijek cijeni format rock-albuma, te ga ograniči na 36 minuta, jer imaju dojam kako je s tih 36 minuta to jedno kohezivno i zgotovljeno djelo.

Na DVD-u se nalazi 59-minutni film kojeg potpisuju Vincent Moon & Jeremiah. Film u crno-bijelom, eksperimentalnom stilu donosi snimke izvedbi pjesama između kojih su ubačeni kratki isječci koji dokumentiraju organizaciju i pripreme kroz svih pet dana nastupa. Zvuk je odličan, a ako vam ne smetaju čudni kutovi snimanja i stalno treskanje kamere iz ruke, film bio vam mogao biti zanimljiviji od klasičnih statičnih snimaka koncerata.

“Live at the Olympia” je album u kojem će dakle ponajprije uživati fanovi dobro upoznati sa R.E.M.-om. Između ostalog moći će čuti Stipea kako objašnjava koje pjesme imaju, a koje nemaju nikakvo značenje. No kako je to i album s odličnim zvukom i bendom u formi, dobro će doći i onim usputnim znatiželjnicima kao zamjena za čak nekoliko albuma iz diskografije benda.