Prostakluk, subverzija, kapitalizam i rock’n’roll

Kada bend prestane biti bend i postane korporacija? Onda kada slijedi dugi period kad je svaki novi studijski album praćen koncertnim albumom i obaveznom kompilacijom najvećih hitova.

U slučaju Stonesa takva je metoda rada prisutna cca zadnjih 25 godina,
kada su slavili 25 godina postojanja, a ovih dana slave 50 godina
postojanja: 25 godina djelovanja kao bend i 25 godina djelovanja kao
korporacija.“Grrr!” je najnovija kompilacija najvećih hitova The Rolling Stonesa i izlazi u više edicija: prva je dvosveščana kompilacija s 40 pjesama (38 hitova plus nove pjesme “Doom and Gloom” i “One More Shot”), druga je edicija 50 pjesama na tri diska, a treća 80 pjesama na četiri diska. Sve edicije sadrže ove dvije nove pjesme, od kojih se “Doom and Gloom” možda i održi u diskografskom životu, a “One More Shot” čeka preseljenje u arhivu manje poznatih pjesama Stonesa. Tekst će se dalje odnositi na ediciju s tri diska.“Grrr!” pokazuje kada, kako, koliko, gdje i zašto su Stonesi s ogromnim količinama cinizma, bezobrazluka, seksualnih primisli i crnog humora grizli po sferama ljudskog života i djelovanja. Spomenut ću samo neke: Richardsovo beljenje radu “od 9 do 5” u “Happy“, Jaggerova pusa političkim zbivanjima 1968. (“Sympathy For The Devil” i “Street Fighting Man” pokazuju koliko su punkeri bili u krivu kad su ih 1977. proglasili starim kajlama), narkotička nihilistička promišljanja (“Gimme Shelter“), i na kraju seksualne maštarije i akrobacije svih vrsta (“Satisfaction“, “Under My Thumb“, “Let’s Spend The Night Together” i “Brown Sugar“). Osim toga, “Grrr!” svjedoči kako su Stonesi u jedva nekoliko godina, od benda koji je svirao isključivo obrade Chucka Berrya i drugih blues majstora mogli originalnu ‘afroameričku’, najčešće blues, soul ili gospel strukturu prebaciti u posve novi kontekst i dati potpuno novo, najčešće ironično značenje.

Preslušavanje prvog diska “Grrr!” prikazuje Stonese kao odličan cover bend u prvoj polovici diska, a zatim kako su Jagger i Richards brzo naučili vještine sklapanja izvrsnih pjesama i kako su brzo postali etablirani autori. U to doba uzori su bili Lennon, McCartney, Ray Davies, Pete Townshend, pa i Brian Wilson, Bob Dylan, Byrdsi (raga-rock), Otis Redding (provjerite Jaggerov vokal u “Under My Thumb”), Arthur Lee (“She’s A Rainbow” ima nešto od pjesama s albuma grupe Love “Da Capo”) i drugi.

“The Last Time” je elegantno popaljen od starog afroameričkog tradicionala, no stara je istina da su Stonesi bili najbolji kad su slijedili svoje crno i crnačko nadahnuće. To će do izražaja doći na drugom disku. “Jumpin’ Jack Flash” i “Gimmie Shelter” čak će doživjeti sjajne obrade Arethe Franklin i Merry Clayton, no bez obzira na to, na drugom disku su Stonesi u svom najzrelijem, najbezobraznijem, najpotentnijem i najprepotentnijem stadiju karijere, kada su blues, soul i funk utjecaje oplahnuli senzibilitetom countrya i folka. Iz nekog nepoznatog razloga poredak je napravljen tako da se krhka i ljupka “She’s a Rainbow” obrela među “Wild Horses” i “Brown Sugar”, što se svakako moglo izbjeći, tim više što na prvom disku ima mjesta ne samo za “She’s a Rainbow”, nego i za “2000 Light Years From Home”.

Drugi disk zaključuju “Fool To Cry” s albuma “Black and Blue” te “It’s Only Rock and Roll” s istoimenog albuma. Dok je potonja bila svojevremeno hit, iz današnje perspektive zvuči neugodno kako je Jagger besramno iznajmio od Marka Bolana legendarni riff iz pjesme “Get It On”.

S izuzetkom diskoidnih “Miss You“, “Emotional Rescue“, “Undercover of The Night” i “Anybody Seen My Baby“, treći disk donosi uglavnom umjereni gitaristički rock koji klizi niz srednji glazbeni tok. Od 1978. naovamo Jaggeru, Richardsu i društvu i dalje se znao dogoditi pogodak (“Beast of Burden”, “Start Me Up” i “Waiting On A Friend”, npr.) i većina njih zabilježena je na trećem disku, koji zahvaljujući tom stilskom jedinstvu zvuči kao amorfna masa manje više istih riffova koji ponekad uspiju izvesti čaroliju, a ponekad sve ostane na nivou stilske vježbe. Uostalom, koga briga za “Don’t Stop” iz 2002., ili “Anybody Seen My Baby” iz 1997., poglavito ako se uzme u obzir da je u to doba Keith Richards sve jasnije artikulirao svoje ideje na tragu Toma Waitsa.

“The Worst”, “Thief In The Night”, “Losing My Touch” ili “Thru and Thru” iz tog perioda umjetnički su mnogo zanimljivije nego tadašnji singlovi Stonesa koji su se uglavnom bavili temama koje bi Stonesi iz 1969. ismijali i označili kao dosadan prdež. Iznimka je pjesma “Highwire” koja uz uvjerljivu varijaciju poznatog riffa daje suvremeni, pravi bezobrazni odgovor na Zaljevski rat početkom devedesetih.

Iako je muzika Stonesa nezaobilazan dio pop kulture, ostaje otvoreno pitanje kome preporučiti ovu kompilaciju. Iako mnogo pjesama nedostaje (Stonesi su ciljali da broj pjesama bude ‘okrugli’, a ne da se popuni prostor na diskovima), “Grrr!” se može smatrati solidnim božićnim poklonom za nekog tko se želi pobliže upoznati sa Stonesima, ali definitivno ne želi u nabavku daljih esencijalnih uradaka.