Prosječan i emotivan solo uradak

Iako većina ljubitelja Millencolina poštuje rad i lik Nikole Sarcevica, razumljivo je ako ne nalaze njegovu solo karijeru pretjerano zanimljivom.

Svi njegovi dosadašnji uraci niskih su frekvencija, laganih ritmova i pomalo uspavljujuće atmosfere. Ni ovaj, četvrti album, nije iznimka. Uglavnom su to ljubavne baladice s country i jazz aromama uz pokoji zanimljiv dodatak u obliku ksilofona ili triangla. Nažalost, iako ambijentalna igra instrumenata na trenutke podsjeća na poznatog kompozitora Nobuo Uematsua, kao cjelina je to prilično razvodnjeno i nalik prethodnicima. Album započinje s “Opheliom“, jednom od ljepših pjesama koja je opravdano izabrana za prvi singl. Uhu vrlo ugodan country spjev “Drunk No More” u kojem na vidjelo dolazi negativna strana čestih muzičkih turneja pravi je dragulj i primjer Nikoline sirove iskrenosti: “The cooler here is loaded up with booze, but it’s up to me to use it, it’s up to me to choose, You see in this kind of lifestyle it’s like a golden rule, Wheter it’s poison, it works as our food“. Ovakvi i slični primjerci svakako su njegova jača strana, bilo solo ili u Millencolinu.

Sa simpatičnim jazz brojem “Loved You Before” započinje tiha serija ljubavnih tužaljki gdje nažalost ova ploča propada u prosječnost. Nisu to loše pjesme, već jednostavno previše nalik jedna drugoj i tako zaredane ostavljaju dojam prerijetko napravljenog soka. Uz to uglavnom traju po tri i pol, četiri minute, što je dovoljno da koncentracija slušaoca potpuno opadne.

Ipak, sa zadnje dvije-tri pjesme popravljen je ukupan utisak. “Free Man” je još jedan izljev Sarcevicevih dubokih emocija i izravnog pristupa u tekstovima. Iako veoma često koristi izlizane fraze i slaže nadasve skromne rime poput “you-too-do…” na kraju stihova, često se naiđe i na ovakve strofe: “Sure I do smile but on the inside I cry like a clown just trying to endure; I’m a free man for all that it’s worth, But I’m not a pleased man, I can’t find my way back home, Lost it all but my freedom to roam“.

I tako, savršeno minimalističkom “The Final Chapter” i zvukovima plaže u pozadini završava još jedno akustično poglavlje u Nikolinoj karijeri. Kapa dolje svim studijskim aranžmanima na ovom albumu, no ova glazbeno najsiromašnija pjesma za mene osobno je najbolja. U njoj dolazi do izražaja karakterističan glas ovog šveđanina srpskih korijena i jasno je kako mu Engleski nije prvi jezik.

“Freedom To Roam” teško da će ikoga iznenaditi ili preobratiti. Pristaše njegovih solo izvedbi doći će na svoje, no ovaj solidan uradak nikako nije ograničen na takvu ili izrazito Millencolin publiku. Ovo je jedna opuštena solo vožnja u dječjem lunaparku – bez velikih uzbuđenja, no i dalje zabavna.