Prosječan album s povremenim bljeskovima

Coldplay je zasigurno jedan od bendova koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme pa svom uspjehu može podosta zahvaliti sreći, ali i svom znanju, jer ne bi bilo njihovog uspjeha da nisu imali kvalitetne pjesme, odnosno da nije bilo njihovog prvog hit-singla “Yellow”.

U vrijeme kada se počelo opako pljuvati po brit-popu, kada su se albumi Oasisa počeli kuditi čak i u Britaniji, kada se Blur dogovarao hoće ili ne nešto izdati, kada se većina bendova koji su vladali ’90-ih na Otoku raspala (The Verve, Suede, Pulp, James…), kada je Radiohead krenuo u eksperimentalne vode, stigao je jedan novi bend koji je ponovno ujedinio nacionalnu tradiciju lakih klavirskih nota pomješanih s rock gitarama i velikim refrenima… Uspjeh je bio gotovo neminovan…

Odmah u početku, “Yellow” se probio na gotovo sve vrhove ljestvica, te je postala prepoznatljiva pjesma Coldplaya, nešto slično kako je Radiohead uspio s pjesmom “Creep”.

Uslijedila je nagla prodaja prvijenca “Parachutes”, kojeg je ubrzo naslijedio i više nego solidan “A Rush of Blood to the Head”. S “X&Y” su se približili stadionskom zvuku U2, ali on je ipak bio, po mojem mišljenju, nešto slabiji album kojeg su izdigli vrhunski singlovi.

U zraku je bilo pitanje ‘kako će dalje?’, da li možda ponavljati nešto od ranije ili krenuti dalje u istraživanju zvuka, a napravili su svojevrsni kompromis, ostavili su svoju bazu u soft-piano rocku kojem su nadodali vesele melodije kao nikad do sada, zbog čega “Viva la Vida or Death and All His Friends” više slavi život, nego se druži sa smrću, makar ima i takvih momenata.

Pjesme su ponovno vrlo bogate, ukrašene do najsitnijih detalja čime su dokazali da se trogodišnja ‘kuhinja’ od “X&Y” isplatila. Album je vrlo svjež, pravi coldplayovski, ali ga ipak kvare neki vrlo predvidljivi trenuci kojima Martin jednostavno ne može izbjeći. Njegov vokal i dalje je vrlo osjećajan, makar mu često ponestane snage za značajnije izražavanje pjesama.

Na “Viva la Vida or Death and All His Friends” se osjeća da je Coldplay poprilično slušao moderniju glazbu, a ne samo onu ‘staru’ brit-popersku, jer u pjesmama ima velikog utjecaja Arcade Firea što se najbolje vidi u velikom korištenju mandolina i orkestracija kakve oni često koriste. U tom pogledu je Coldplay napravio korak naprijed, ali ipak je njihov rezultat znatno slabiji od albuma spomenutog benda.

Dodatnu zbrku albumu radi popis pjesama koji je vrlo neubičajen, s nizom hidden trackova koji se nalaze u središnjici albuma, a ne na kraju kako je običaj, tako da album ima 13 pjesama, a ne 10 kako pokazuje vaš stereouređaj. Najbolje da krenemo od početka…

Otvarajući instrumental “Life in Technicolor” napravio je Jon Hopkins, jedan od producenata albuma, a pjesma je vrlo miks blage elektronike, nabijenog soft rock ritma, galopirajućih bubnjeva i folkične atmosfere čime pokazuje neke nove ideje Coldplaya, ali nakon obećavajućeg početka, osjećaj brzo splasne, dok je već sljedeća “Cemeteries of London” jedan klasičan komad Coldplaya u kojem oni neuspješno pokušavaju biti U2.

Utjecaj Arcade Firea se počinje osjećati u pjesmi “Lost!” zbog nešto mračnije atmosfere i orgulja čime su dobili na dramaturgiji skladbe, pa vjerujem da će ona biti jednog dana izdana i kao singl.

“42” je piano balada s bogatim orkestracijama, živahna “Lovers in Japan” zvuči kao da je skinuta s nekog albuma U2, “Reign of Love” ima atmosferu neke božićne pjesme, “Yes” je jedna od najslabijih s albuma, a spašavaju ju gudači prije sablasno lošeg refrena, a u “Chinese Sleep Chant” ponovno imaju nabrijani ritam Arcade Firea.

Jedan od najdojmljivijih momenata s albuma je “Viva la Vida” u kojoj se dinamika pjesme s biblijskim motivima dobila korištenjem vrlo nabrijanih gudača, a slijedi ju jedan od najslabijih singlova Coldplaya uopće, “Violet Hill“, koja je toliko predvidljiva i nezanimljiva, da ju ja uopće ne bih stavio na album, a kamoli za prvi singl s njega.

Daljnja poigravanja Coldplaya vide se u narednim pjesmama, posebno u šarmantnoj “Strawberry Swing“, “Death and All His Friends” zvuči kao Nick Cave bez imalo karizme, dok album završava u sličnom ambijentu kako je i započeo, sa skladbom “The Escapist” u kojoj Martin pjeva vrlo sanjivim glasom.

Mora se priznati da je Coldplay s novim albumom podosta razočarao jer je tek u nekoliko pjesama ponudio nešto novo i uzbudljivo, dok se u većini ipak zadovoljio s ponavljanjem starih shema s kojima su i postali popularni.

Možda je malo pretjerano tražiti nešto svježe od njih, ali su s nekim pjesmama pokazali da postoji način kako progurati svoj zvuk korak dalje, pa je prava šteta što to nisu prenijeli kroz čitav album.

“Viva la Vida or Death and All His Friends” bit će gotovo sigurno po prodaji među vodećim albumima za ovu godinu, ali ostaje dojam ispraznosti i bezidejnosti ‘Martinovog društva’. Sve se više čini da je obiteljski život uzeo velikog maha, da Chris Martin sve manje razmišlja o glazbi, a koliko će se to osjetiti na popularnosti benda tek će se vidjeti. Nakon ovog albuma, Coldplay će još ostati na vrhu, ali ako ne poprave nešto drastično, uskoro bi mogli završiti kao Oasis.

Širenje utjecaja je neminovno, pa je tako vrlo zanimljivo gledati kako se mjenjao rukopis benda, u početku su to bili brit-pop bendovi, pa U2, a danas Arcade Fire. Ipak, većina albuma je tipičan Coldplay, te ako ste ih voljeli, vjerojatno ćete ih i dalje, makar, ponavljam, sve je to već toliko puta čuto i prožvakano…