Propao Eminemov pokušaj povratka na tron

“Marshall Mathers LP2” najavljivan je kao veliki povratak Eminema staroj formi i ponovnom zauzimanju hip-hopa trona koje mu je već dulji niz godina izvan dometa.

Eminem ovdje zvuči nabrijano, samouvjereno, flow je snažan kao i uvijek, no ponavljanje već otrcanih tema, posvete herojima koje zvuče isforsirano, a i beatovi Ricka Rubina koji ne pašu Eminemovom načinu repanja, prevelike su mane konačnom rezultatu.

Pravim imenom Marshall Bruce Mathers III, na sceni se pojavio zanimljivim albumom “Infinite”, tada zapaženom uglavnom na detroitskoj underground sceni. No, svjetsku slavu stekao je albumima “Slim Shady LP” iz 1999., te prvim “Marshall Mathers LP” godinu dana kasnije. Radilo se o vrlo dobrim albumima, snažnog flowa sazdanih po uzoru na Redmana i Masta Acea, lucidne imaginacije i isto takve produkcije Bass Brothersa, Dr. Drea i samog Eminema, a koja je savršeno naglašavala reperove kvalitete, te paranoične i manično-depresivno tekstove činila zabavnim, a svaki sljedeći korak album nepredvidljivim. Kasniji album “The Eminem Show” bio je nešto slabiji, no još uvijek solidan, te komercijalno izuzetno uspješan projekt.No, najbolji trenutak u Eminemovoj karijeri dogodio se na jednom gostovanju. Na “Renegade”, pretposljednjoj stvar s Jay-Z-ovog briljantnog “The Blueprint” , Marshall Matters uspio je nadmašiti i Jizzu u tada formi života i isporučiti dva versea koje spadaju u najbolje ikad napisane i odrepane od kada je hip-hop nastao sredinom ’70-ih u Bronxu. Ipak, teško je Eminema uvrstiti među top 10 najboljih MC-a svih vremena, kako se često može pročitati. Ono što je neosporno, to je njegov utjecaj na zapadnjačku kulturu. Kao bijeli klinac u onome što je smatrano igrom crnog čovjeka (uz par časnih iznimaka poput The Beastie Boys) s tematikom ‘white trash’ problemima, problemima s majkom i ženom, narkoticima i tabletama koje nisu tu kako bi se osjećao ‘cool’ nego kako ne bi poludio, bio je uistinu unikatna pojava u svijetu hip-hopa.

Nije bio ni prvi ni najprogresivniji bijeli reper, ali zasigurno jest najpoznatiji i najutjecajni, bar među širom publikom. Jednako je bio prihvaćen od tvrdokornih crnih afro-američkih fanova, siromašnih bijelih stanovnika onih bijednih naselja kamp-prikolica, srednjoškolaca izmučenih bullyingom koji su do tada uglavnom utjehu tražili u metal muzici, ali i vjerovano najširom podrškom mainstream publike koju je neki hip-hop glazbenik do tada doživio.

Skandali, pomalo infantilni obračuni s drugim glazbenicima (umjesto do tada uobičajenih beefova s drugim reperima, on se obračunavao sa zvijezdama pop muzike Britney Spears i boy bandovima) i filmska karijera bili su sve komponente koje su činile ikonu Eminema toliko sjajnom. “Relapse” i “Recovery” bile su mu najniže točke u glazbenoj karijeri, toga je i sam bio svjestan, tako da je aktualni album najavljen kao povratak na stare slavu. Od tuda i ideja za naslov albuma. Kako bolje privući stare fanove i dokazati im kako su bolja vremena ispred njega nego igrati na dozu nostalgije? Baš poput hollywodskih filmskih studija i njihovih nastavaka blockbustera, i baš poput većine nastavaka radi se o daleko inferiornom ostvarenju.

Ovaj nastavak ne zaslužuje biti nastavkom originalnog albuma bez produkcije Bass Brothersa, ali ni bez beatova Dr. Drea, koji ovdje obavlja ulogu izvršnog producenta.

Najavni spot “Berzerk” je vizualna i audio posveta The Beastie Boysima uz već spomenuti beat legendarnog producenta Ricka Rubina na kojem Eminem zvuči isforsirano. “Survival” uz gitarske riffove i bubnjeve zvuči najbolje na albumi.

Žestok, beskompromisan podsjeća na najbolje dane, “Rap God” je trap stvar, gdje ipak Eminem ne uspijeva zvučati zabavno i opasno poput najboljih izdanaka tog žanra. “Monster” s Rihannom je prosječna pjesma koja prati već izlizanu formulu, verse-refren-verse.

Slično kao i “Love the Way You Lie” s istom pjevačicom koji se našao na prošlom albumu , a koja je sadržavala čak i veći hit potencijal. “Love Game” s gostovanjem Kendricka Lamara kome je Eminem jedan od uzora, također ne ispunjava ono što se na papiru činilo budućim klasikom. Kendrickov verse gdje na neukusan način spominje dominaciju and ženama i abortus je za nekog njegova talenta razočaravajuće.

Album traje preko osamdeset minuta čime postaje zamoran, pogotovo zbog ponavljajućih tema, a Slim Shady iako očito raspoloženiji i fokusiraniji nego prijašnjih godina, ostavlja dojam repera koji želi zvučati poput Eminema što postaje očito već na uvodnoj “Bad Guy”.

Zagriženi fanovi bit će zadovoljni, ali ovo je miljama daleko od kreativnih vrhunaca Eminemove karijere, a i od najboljih aktualnih izdanja žanra.