Propali ‘hitmejkeri’ s novim blijedim izdanjem

Prije desetak godina svi smo, htjeli – ne htjeli priznati, pjevali njihov ogroman hit “Narcotic”, koji je jednostavno poharao glazbeni eter Europe. Mnogi su vjerojatno mislili da se bend u međuvremenu raspao, pošto se nije previše za njih čulo (možda bi im to i bilo bolje), ali Liquido i dalje postoji.

“Zoomcraft” im je već peti album, ali niti jedan nije uspio ponoviti dobitnu formulu s prvijenca “Liquido” iz 1999., na kojem se uz već spomenutu “Narcotic” nalazilo još nekoliko manjih hitova.

Sljedeći album, “At the Rocks”, im je bio dosta ozbiljniji (čitaj bolji), ali je loše prošao kod publike. Zatim je uslijedio očajan “Alarm! Alarm!” i promjena izdavača. “Float” iz 2005. je bio neki čudan miks elektro pop-rocka koji nije odveć zanimljiv, a slična situacija je i sa “Zoomcraft”.

Zamislite si da u vrijeme kada je procvjetao nu-rave s bendovima poput Klaxons ili New Young Pony Club, Bon Jovi (primjera radi) odluči pozabaviti s tim žanrom. I što bi se dobilo?

Žestoke gitare upakirane u pop aražmane s brdo elektronike koja više zvuči kao Kylie nego Klaxsonsi, uz glupe tekstove i velike refrene od kojih se diže kosa na glavi. Tako nekako zvuče i Liquido, istrošeno i izgubljeno, kao da pokušavaju biti in, a ne kuže da je njihovo vrijeme već odavno prošlo.

Na albumu se može pronaći nekoliko suvislih pjesama te nekoliko potencijalnih hitića koji to neće postati jer više nitko živ ne puši spiku Liquida. Možda je tako i bolje jer su nekad bili sasvim solidan pop-rock bend, ali sada se vidi da nisu podnijeli teret slave i očekivanja koje ta slava donosi.

Nakon komercijalno ne pretjerano uspješnog “At the Rocks” skrenuli su u nepoznati teren i sada se tamo gacaju već par godina.

Od pjesama koje vrijedi istaknuti, izdvojio bih “2 Square Meters” kao najbolji primjer kako su nekad zvučali Liquido, s melodijski nabrijanim tekstovima, žestokim gitarama i pripjevom u kojem daju sve od sebe.

Sve ostale pjesme su čudne, s krivim produkcijskim zahvatima, neshvatljivo lošim melodijama, kao da su željeli uraditi slab album. U cijelu priču, svakako se i uklapa najavni singl “Gameboy” koji je miks svega što ne valja u glazbenom svijetu, počevši s glupim tekstom (‘I wanna be your gameboy’), lošim aražmanom (nešto kao pop nu-metal), slabim vokalima (dva su, jedan cvili, a drugi nema glasa)…

Pomalo mi je žao ovih momaka, ali izgleda da su dva autora u jednom bendu ipak previše pa međusobno dolazi do raznih kompromisa, a na kraju najviše pati sama glazba. “Zoomcraft” je jedan od najlošijih albuma koje sam dosad u ovoj godini preslušao pa je jedan od zaključaka ove recenzije da ga se izbjegava u velikom luku.

“Narcotic” je u Njemačkoj proglašena kao druga najbolja stvar ikada, odmah poslije “Stairway to Heaven” Leda Zeppelina i to im je maksimum svih maksimuma. Nemaštovitost, izgubljenost i manjak kreativnosti dovelo je Liquido od ‘hitmejkera’ do marginalaca pa bi se trebali sjetiti jedne svoje stare pjesme “Play Some Rock”, a ne ovaj ‘bučkuriš’.