Pronađen izgubljeni raj

Prošlo je gotovo pet godina od posljednjeg studijskog albuma, nazvanog “The Odyssey”, američke skupine Symphony X, koja dolazi iz New Jerseya. Pet prokleto dugih godina za obožavatelje ovog izvanrednog benda, ali ne i pet godina odmora za njegove članove, koji su redom ili snimali soloprojekte ili radili s drugim muzičarima i njihovim bendovima.

U tom su vremenu vjerojatno pokupili brojne nove ideje te se lani bacili na posao pisanja, a kasnije i snimanja novog albuma, za kojeg odmah moram reći da je pravo remek-djelo progresivnog power, ali i općenito metala. Album je to koji jednostavno nema slabe točke niti u jednom svojem dijelu.

Prvo i osnovno što treba reći prije nego ga detaljnije analiziramo je podatak da je “Paradise Lost” nemjerljivo najžešći i najenergičniji album Symphony X-a. Što nikako ne znači da se izgubilo na poznatoj bendovskoj temeljitosti, slojevitosti i profinjenosti, koja bi se možebitno zagubila u svoj toj snazi i agresiji.

Naprotiv, iako vrlo moćne, agresivne, ‘hevijanerskije’ i ‘thrasherskije’ nego ikada, Michaelove gitare i dalje su zarazne i ugodne za slušanje, poglavito u dijelovima gdje se izražavaju vrlo blisko hard rock varijantama. Velika profesionalnost u izvedbama, sada već i apsolutna zrelost, dominantnost i kombinatorika odlike su pjevanja Russella Allena, koji se u mnogim projektima očito dodatno isprofilirao, dovevši svoje glasovno izražavanje do samog ruba svih kvalitativnih granica.

Isto tako, svoju su punu ulogu odigrale i klavijature Michaella Pinnele, kojima, iako nekako u drugom planu, dijelom i zbog agresivnije koncepcije materijala, ne nedostaje mračne, depresivnije atmosfere, i koji svugdje gdje se pojavljuju podsjećaju da je i epsko izražavanje nezaobilazan dio opusa Symphony X-a.

Gomilu svijetlih trenutaka imaju i ritam sekcije, i to kako one basisitičke u izvedbi Michaela Leponda tako i bubnjeva Jasona Rulloa. Uz tečne, da se tako izrazimo, timske nastupe, ove se ritmike nekoliko puta ističu i u solističkim dijelovima.

Izvanredna aranžiranost materijala kod ovog je benda normalna stvar, tako da je ne treba posebno izdvajati. Naravno da je za ovakav kreativni omjer bilo potrebno i kvalitetno isproducirati i izmiksati, da bi sve zamišljeno bilo provedeno na najbolji mogući način.

Stoga se za tako nešto odabrao Jens Bogren, producent Opetha, (Soilwoprk, Amon Amarth) jednog od najkompleksnijih i najinteligentnijih bendova u metalu. I naravno da se nije pogriješilo niti u tom dijelu. Album je u Fascination Street studiju u švedskom Örebro posložen fantastično, kao da se svaki tisućiti dio sekunde posebno obrađivao.

Da će ovo biti sjajan album, nagovijestio je odmah u začetku nevjerojatno dobar dvominutni, sympho-epsko-filmsko-dramatični intro “Oculus Ex Inferni“, a sva žestina i snaga ispoljava se u progresive heavy power pjesmama “Set The World On Fire (The Lie Of Lies)” i “Domination“, čije su odlike sympho-aranžmani, krasne klavijaturističke harme, snažne heavy thrash gitare, pogotovo one u dužim solo nastupima, odrješito pjevanje i dosta visok utjecaj drame.

Meni najbolja pjesma na albumu je naslovna “Paradise Lost”, briljantna stvar baladnog i srednjeg ritma, s krasnom piano-vokalnom suradnjom, gitarističkim riffovima i solažama, sympho-aranžmanima te impozantnim izmjenama bubnjeva i akustičnih gitara. Prekrasna pjesma.

Idejno joj je slična “The Sacrifice“, a ne mogu odoljeti ni da ne spomenem “Serpent’s Kiss” i “The Walls Of Babylon“, srednje i brze ritmične pjesme, koje uz sve iznesene karakteristike sadržavaju i zborske dionice, koje dodatno ukrašavaju atmosfersko – dramaturški ugođaj.

Ako će nekome pasti na um grandiozna “The Odyssey”, gotovo polusatna epska simfonija s istoimenog prošlog albuma, treba reći da nešto tako ovdje nije moguće naći, a nekako joj je najbliža, više po idejama nego po generalnoj sprovedbi, devetominutna “Revelation (Divus Pennae ex Tragoedia)“, koja bi možda mogla zadovoljiti ljubitelje pjesama takvog profila.

No, izostanak jednog takvog naslova ni u kom slučaju nije nešto za što bi se trebalo previše uhvatiti i predbacivati ga kao nedostatak ovome albumu. Sjajnom albumu, koji, da još jednom ponovim, nema slabe karike. I kojeg osobno smatram najboljim heavy metal ostvarenjem u dosadašnjem dijelu godine.