Proljeće može ubiti, ali i ne mora

Kod nas slabo poznata Jolie Holland svojim trećim albumom “Springtime Can Kill You” postavila je neka nova mjerila, spojila naizgled nespojivo, odala počast svojim uzorima i glazbi koja ju nadahnjuje, ali i ostala svoja što bi sve trebalo – ako ima pravde – biti prepoznato kao komponente koje čine jedan od najboljih albuma ove godine.

Nekad davno – vidjeli ste to u američkim filmovima – stereotipna obitelj skupila bi se oko smeđe kutije na ormariću u dnevnoj sobi i u tišini upijala zvukove koje bi dopirali iz nje. U eri prije televizijskih programa kraljevao je radio-prijamnik: pričao je razne priče, događaje i iskustva iz susjedstva, no isto tako i iz nezamislivo udaljenih krajeva.

U svijetu današnjice, izvođači često recikliraju i posežu u ostavštinu američke roots glazbe, vraćaju se korijenima, countryju, bluesu, folku i/ili gospelu. Mnogi su uspjeli u glazbenom naumu, no nitko još nije uspio stvoriti plastičnost izvedbe poput Jolie Holland koja je danas, uz Neko Case, apsolutno najoriginalnija i najfascinantnija američka izvođačica.

Ova 30-togodišnja Teksašanka od malih nogu učila je svirati klavir, gitaru, violinu; skladala, pjevala, putovala i nastupala. Njezin opus i stilski pristup zasigurno je jedna od najčudnijih, ali i najljepših fuzija koju glazbeni svijet ima priliku čuti.

Još od svog debija iz 2003. “Catalpa”, uz potvrdu na drugom albumu “Escondida” (2004.), Jolie je stvorila jedinstven stil, tek površinom sličan mnogobrojnim drugim izvođačima. Naime, nije ništa neobično za navesti kako nečije pjesme imaju onaj ‘starinski štih’ (upravo stoga gornja radio-poveznica): minimalizam instrumentalne pratnje, raštimani, prigušeni zvuk piana ukradenog iz nekakvog kaubojskog saloona (jasno, s natpisom “Ne pucajte u pijanistu!”) lagani jazzy bubnjevi (uz obvezne metlice), kontrabas, nenametljiva puhačka i gudačka sekcija i, ono najvažnije, nevjerojatno topao, nježan, sladak glas za kojeg ćete pomisliti kako pripada nekoj glazbenoj divi, neovisno pjeva li jazz, blues ili country, Amerike 1930-tih. Da je na albumu prisutno i klasično krckanje vinila, teško biste ovaj album smjestili u 2006-tu godinu.

‘Starinski štih‘ jedna je komponenta fuzije; druga je tematika stihova za čije bi filmsko uprizorenje Jim Jarmusch zasigurno prodao dušu Đavlu. Uvijek su prisutne priče o životu ljudi s margine društva umotane u dvanaest pjesama o ljubavi, njezinim lijepim stranama i razočaranjima. I sad zamislite ženski glas – ponekad umoran, stidljiv, uplašen, nezainteresiran, agresivan, ljut – kako pjeva moderne pjesme – naglašavajući ironiju, želju, tugu, žaljenje uz vječnu prisutnost blagog ludila – najbliže tekstovima Toma Waitsa (koji je, skupa s jednim drugim mračnjakom, Nickom Caveom, veliki obožavatelj Hollandice).

Svaka pjesma zaslužuje preslušavanje iznova i iznova, svaka čvrsto drži svoju priču, emocije i suprotnosti, poput velikog ogrtača načinjenog od dvanaest zakrpa koje su prošle mnogo toga u životu prije nego su spojene u novu cjelinu u kojoj će nam pružiti toplinu. Svaka pjesma krije svoju tajnu koju želi potiho nekome reći kako bi se oslobodila tereta kojeg nosi, no neće biti lako uhvatiti ‘ispovijed’.

Toliko je dobrih stvari da je posve sigurno kako će vam pola toga promaknuti slušajući album prvi put. Osobno, sledio sam se na stihove: “I took my sister to the river and I came back alone…” (“Nothing To Do But Dream“) koji su me odmah podsjetili na one čuvene Cashove iz “Folsom Prison Bluesa”. A nisam ih uočio na prvo slušanje…

“Crush In The Ghetto“, “Springtime Can Kill You”, “Moonshiner“, “Don’t Tell ‘Em” svakako kriju, kao i ostatak albuma, razne gotovo nadrealne stihove koji ogoljeni u realnom svijetu ukazuju na dvojnost ljudske prirode.

Kod remek-djela najmanje je potrebno do u nedogled razglabati o njima, za najveća dostignuća gotovo uvijek nema se što puno za reći. Jer, “Springtime Can Kill You” treba slušati i doživjeti, a ne opisivati. Svaka napisana riječ kvari savršenstvo.