Prolaznih pet minuta slave

U sveopćoj poplavi mainstream bendova, sveto je pravilo da uvijek na površinu crvenih tepiha ispliva jedan koji je, iz tko zna kojeg razloga, bolji od drugih. Koji je to konkretno razlog teško je reći jer svi ti bendovi meni zvuče identično. Kao da su svi pohađali istu glazbenu školu kod nekog neinventivnog profesora, naravno, davno propalog glazbenika.

Možda je najbolje za sve okriviti taj emo, ali mislim da to nije rješenje jer svi ti bendovi koji se trpaju u taj emo pretinac i nemaju baš nekakvih dodirnih točaka, kako glazbenih, tako niti onih scenskih, odnosno vizualnih.

The All-American Rejects osnovani su 2001. godine u Stillwateru u Oklahomi i već su svoj debitantski, istoimeni album prodali u više od milijun primjeraka. Drugim albumom "Move Along" osvajaju Ameriku, čime drugim nego najjačim oružjem, odnosno mainstream zvukom, tako tipičnim za bezbroj identičnih američkih bendova poput Blink 182, Fall Out Boy, itd.

Amerikanci su poludjeli za njima što dokazuje i činjenica da su im pjesme vrtjele i u seriji "One Tree Hill". Što još jedan bend poželjeti može? Europu, naravno.

Za pokoravanje Europe snimili su još komercijalniji i neinventivniji album, pun pjesama snimljenih jedino za radio emitiranje, idealne dužine od tri i pol minute. Već prvih singlom "Gives You Hell" svoj su plan i ostvarili. Pjesmu je jednostavno bilo nemoguće izbjeći na MTV-u pa sam ga bojkotirao. Onda se počela vrtjeti na radiju pa sam odlučio živjeti u tišini.

No kako je pjesma zaista zarazna, vrtjela mi se u glavi dok sam kuhao ručak pa su mi preostale dvije stvari: ili se zaliti vrelom juhom ili konačno pokleknuti pred navalom The All-American Rejectsa. Dogodilo se ovo drugo i ovu recenziju neću iskoristiti kao osvetu za pretrpljenu duševnu bol, nego ću pokušati objektivno opisati album.

"I Wanna" ima donekle mističan početak u trajanju od tri sekunde, ali već s prvim gitarskim akordom jasno je da je to ipak samo igranje nekakvog ozbiljnog sviranja. Ljubavni tekst o međusobnom diranju i oslobađanju, usporeni i nježni predrefren te ubrzani i lako pamtljivi refren, i eto hita.

"Fallin’ Apart" od prethodne pjesme razlikuje jedino malo sporiji ritam i violina u tragovima. Ah, da, tekst je opet o ljubavi i to o nekakvom raspadanju, ako ona ode i tako dalje. "Damn Girl" čak i nije tako loša, stvorena za svekolike tinejdžerice koje će zasigurno liti suze na njihovim koncertima. Slijedi već spomenuta "Gives You Hell", koju više stvarno ne mogu komentirati. Do kraja bih još izdvojio srcedrapajuću "Back To Me" koje se ne bi postidio niti Bon Jovi u svojoj novijoj fazi, te "The Wind Blows", koji je i drugi singl.

Sve u svemu, ja cijenim svačiji trud pa tako i ovaj. Njihov cilj je ostvaren, osvojiti pet minuta slave, a kako cilj ne bira sredstava, dopustimo im da uživaju u toj slavi jer ćemo ih brzo zaboraviti.