Prolazan album obrada

Prošle su dobre četiri godine otkako su nam rock veterani Def Leppard darovali nešto novo. Posljednje njihovo ostvarenje bio je album nazvan “X” koji, kako kod kritike, tako i kod mnogobrojnih fanova i nije dobio pretjerane pohvale. Međutim, bend je nedugo potom, na prvom od dva ‘best ofa’ koji su uslijedili, s pjesmom “Waterloo Sunset” (obradom The Kinksa) najavio stvaranje cjelovitog cover uratka koji je eto, svjetlo dana ugledao s ovom godinom.

Njegovo je ime “Yeah!“, a sadrži punih četrnaest longtime klasika prezentiranih na specifičan Def Leppard način. Phil Collen, Rick Savage, Joe Elliot, Rick Allen i Vivian Campbell, planetarno popularna petorka, još su prije desetak godina svijetu iznijeli svoju želju za stvaranjem ovakvog albuma, albuma kojim će, na svoj način, reći jedno veliko hvala, jedan veliki hail svim grupama zbog kojih i jesu u ovom biznisu, onima čija ih je muzika potakla na stvaranje vlastitog projekta, svojih velikih uzora i utjecaja.

A o kojim se to zapravo bendovima radi? Za bilokoju osobu upućenu u Def Leppard svijet odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavno. Utjecaji Thin Lizzyja, David Bowiea, Sweeta ili T. Rexa nadaleko su vidljivi u njihovom stvaralaštvu iako je ovaj bend još u samim počecima svoje karijere uspio stvoriti vlastiti zvuk koji se doista teško može s ičijim zamijeniti.

“Yeah!”, između ostalih, sadrži obrade pjesama upravo tih bendova, te ste tako sada u prilici poslušati hitove poput “20th Century Boy” (T. Rex), “Drive In Saturday” (David Bowie) ili “Don’t Believe A Word” (Thin Lizzy) prezentirane na Def Leppard način.

E sad, kako to zvuči druga je priča. Ovako hrabar potez, svojevrsni povratak na scenu s jednim cover albumom, malotko bi se uopće usudio napraviti i to prvenstveno iz ustaljenih razloga, onih tipa ‘ma svi coveri su teško smeće’. Tužna je, međutim, činjenica da je to istina u 99% slučajeva, no, na sreću, uvijek postoji onih 1%, koji su ako već ne odlični, onda barem prolazni. I upravo je takav “Yeah!”.

Dobro isproduciran i čistog zvuka, ovaj uradak donosi obrade svima poznatih bendova i/ili solo umjetnika, međutim velik broj odabranih pjesama širim masama nisu znane. Kako je lijepo objašnjeno u bookletu, razlog tome je ili: a) da se ne obradi već stoput obrađivana stvar, ili b) zato što upravo ta pjesma ima neko važno značenje za bend ili određenog člana.

To možemo gledati s dvije strane, kao pozitivnu, na način da će time svojim fanovima predstaviti svoje uzore s njihovim, nazovimo ih ‘b-sidesima’, te ih tako možda potaknuti na ‘istraživanje’ istih, ili kao negativnu, upravo zato što to nisu pjesme koje se obično puštaju u eter.

Bilo kako bilo, Def Leppard je ovih četrnaest stvari obradio solidno, bez nekavog unakažavanja do neprepoznatljivosti, no ipak ovo nisu oni, ovo nije njihov zvuk, ovo nije Def Leppard na koji smo navikli. Ideja za cover album je doista lijepa gesta, ali prvenstveno za grupe kojima se zahvaljuje, ne za fanove.

Stoga, ako ste pripadnik istih, ne očekujte Def Leppard, očekujte samo prosječan rock album sa zlatnim pjesmama koje je obradio neki bend.