Prokletstvo zvano ‘zvuče kao’

“All At Once” drugi je studijski album američkog indie rock benda The Airborne Toxic Event, benda koji je pažnju na sebe privukao zarazno-pitkim prvijencem i izrazito lošom kritikom istog na glazbenom portalu Pitchfork.

Prvim albumom istog naziva kao bend i svim onim što je slijedilo, definirali su se kao bend koji voli oblačiti se u orkestar. Dobro su to tada napravili, te su nas natjerali da to očekujemo i na drugom studijskom albumu.Međutim već prvi najavni singlovi, ujedno druga i treća pjesma na albumu, “Numb” i “Changing“, daju naslutiti nastale promjene. Sad, jesu li te promjene izazvane u njima samima ili promjenom izdavača sasvim je svejedno, no zaključak svakako navodi na to da bi bilo zgodno da sintisajzere ostave drugima, a vrate se, recimo, kontrabasu jer im bolje stoji.Pjesma koja otvara album “All At Once” zbunjuje vokalnom izvedbom Mikela Jolletta koji na mahove, a pogotovo na početku, kao da pokušava krasti glas Mattu Berningeru (The National). Ali zašto? I ma koliko se trudiš u opetovanom slušanju uzeti u obzir ostatak pjesme kako bi proširio mišljenje o njoj, zaista jedino što ostaje zakačeno za misli dok je slušaš je to zašto? Zašto to radi? Ej, pa Matta već imamo, hoćemo Mikela!

Pjesma “All For A Woman” donosi nešto njihovog prepoznatljivog zvuka, malo žica i isprepletanje muško-ženskog vokala, pa opet šamar jer to je balada Bryan Adams kalibra, ali blago skrivena u drugi žanr koja može izvrsno poslužiti kao podloga prekomjernim romantičnim komedijama koje slijede.

Nakon baladnog sedativa, napokon kreće ključanje krvi slušača pjesmom “It Doesn’t Mean A Thing” koja donosi dašak žestine koji vas prebacuje u višu brzinu, ali pjesma “The Kids Are Ready To Die” opet vas šalta niže i teleportira čak! O moj Bože gdje smo to sad, u Irskoj?! Zvuče kao…

Na još nedovoljno oporavljane od teleportacije pjesma “Welcome To Your Wedding Day” obrušit će se na vas zavlačeći se lagano u punk, pjesama govori i zvuči kao punk, te oni zvuče kao…

I napokon, tek u zadnjem dijelu albuma The Airborne toxic Event počinje zvučati kao The Airborne Toxic Event i podsjećati na sebe, a ne na nekog drugog. Pjesme “Half Of Something Else“, “Strange Girl“, “All I Ever Wanted” i “The Graveyard Near The House” pjesme su koje se najviše potpisuju njihovim imenom i nose njihov pečat. To su pjesme koje imaju njihov zvuk i simpatične tekstove na koje se kačiš. Tek u tim pjesmama su opušteni i zapravo oni.

The Airborne Toxic Event nose prokletstvo velikog utjecaja drugih na njih jer su očito sami još nedovoljno u sebe sigurni i ma koliko neoduševljena bila tom zlokobnom kritikom prvog albuma gdje je navedeno da zvuče kao Arcade Fire, The Strokes i Interpol, na ovom pak nažalost neodoljivo podsjećaju i zvuče kao The National, U2 i Bryan Adams.

No, možda bi to sve osvjetlao neki razgovor s njima gdje bi nam bolje objasnili što to rade, ali nekako bi njihova glazba trebala biti dovoljna i govoriti sama za sebe, glazbu ne bi trebalo objašnjavati previše, pa zaželimo im da se sljedećim albumom vrate sebi, dok još imaju kome.