Progresija bez punog smisla te riječi

Više od dvadeset godina postojanja i četrnaest diskografskih godina koje su iznjedrile devet studijskih albuma, bilanca je njemačkih power metalaca Brainstorm.

Od tih devet, sedam je napravila dugogodišnja okosnica, gitaristi Torsten Ihlenfeld i Milan Lončarić, bubnjar Dieter Bernert, svi osnivači benda 1989., te pjevač Andy B. Franck, koji je u Brainstormu od 1999. godine, a poznat je i kao lider više-manje uspješnog projekta Symphorce.

Najmanje je s njima basist Antonio Ieva (2007.), no ovo mu je treći uzastopni album, pa se tako i njega polako može smatrati starosjediocem. Iz ovog se da zaključiti da je Brainstorm jedan od postojanijih bendova metal scene, s kontinuitetom line-upa, i kao takvog od njega se očekuju dobri albumi. Najmanje. I baš to, ‘najmanje dobar’ je “On The Spur Of The Moment“, što znači da se ne bi mogao svrstati među značajnija ostvarenja benda.

U biti, nakon albuma “Downburts” Brainstorm još više poduzima ‘eksperimentalne mjere’, pojačava utjecaj mračne atmosferičnosti, pa je tako, npr. značajniji obujam korištenja klavijatura, a i utjecaj sampleova sve je veći.

Čak se i po ritmičkom ‘opredjeljenju’ pjesama “Downburst” i “On The Spur Of The Moment” više podudaraju, jer dominiraju one srednje i sporijeg ritma, dok je album između njih, “Memorial Roots”, imao tek blagu, minimalnu nadmoć mid, nad naslovima up-tempa. No dobro, to nije bitno, pogotovo ne presudno, više onako usput spomenuto, a ono što jest je da se ovaj album malo više isprogresivizirao, više je pozornosti dano tehničkim detaljima, pjesme imaju određenu dozu kompleksnosti, ali i odaju osjećaj kao da se u tome stalo na tri četvrtine puta.

Nedostaje pokoji zanimljiviji interludij, više napetosti, solaže jesu snažne, melodične, proklizavajuće, ali djeluju sterilno i isluženo, ipak se malo previše oslanja na riffanje, kojemu se, istina, i nema puno toga za prigovoriti, kao i na stvaranje nekakve umjetne atmosfere. Više bubnjarskih prijelaza svakako bi dobro došlo, a i bas je trebalo bolje izvući iz cjeline i dati mu utjecajniju ‘sporednu ulogu’.

Ono što je posebno vrijedno istaknuti kao pozitivno je sofisticiran, nenametljiv, ali značajan udio klavijatura, melodije su jako čvrste, u potpunosti je iz njih izbačen slatkasto-ljepljivi ‘ljigizam’, vokali su potentni, čak dijelom i prepotentni, aranžmani učvršćuju svaku pjesmu, a produkcija dočarava snagu albuma.

Akustično-atmosfersko-kaotizirani početak pojačan basom uvodi u pjesmu “Below The Line“, koja ima dosta oštre riffove u svom srednjem tempu, kao i epiziranih zborskih pratnji, dosta sampliranja, i nekako neharmonične strofične dijelove, pogotovo u vokalnim sekcijama. Energična balada “In These Walls” s izraženim, ali staloženim klavijaturama, akustikama, zamjetnim basom i finalnim pianom najjača je stvar na albumu. Sličnih je karakteristika ‘helloweenska’ srednje-brza “No Saint – No Sinner“, a ‘classic-power’, nalik ranijim izdanjima Brainstorma, s bržim ritmovima su “Temple Of Stone” i “A Life On Hold“.

Ostaje problem da Brainstorm opet nije uspio snimiti album koji bi čovjeka ostavio bez daha, album za kojeg ne biste poželjeli izbaciti barem dvije, tri pjesme s njega. Ovdje je to slučaj s nezanimljivima “Dark Life” i pogotovo epskom atmosferom nakrcanom završnom baladom “My Own Hell“. Stoga je dojam da se ovim albumom najmanje zastalo na mjestu, a da se o progresiji ne može govoriti u kontekstu cijele priče, poprilično jak.