Produženi nekadašnji indie pop-folk

Pristupačan, mio, mekan, uhu ugodan, odmjeren, politički korektan zvuk krasi i novi album Jasona Mraza.

U suradnji s Mikeom Mogisom iz Monsters of Folk (i Bright Eyes), Mraz je
načinio solidan pop-folk album za široke narodne mase. Mraz ima nježan
glas koji je između Cliffa Richarda i Carla Wilsona iz The Beach Boysa.Kompozitorski, jedan izvor inspiracije je Paul Simon, a drugi je James Blunt. Dominantan zvuk je onaj koji sliči akustičnoj gitari, uz diskretne electro-premaze.Nakon invokacije zvane “Rise”, prva stvar “Love Someone” odmah daje do znanja da ovog momka interesiraju top-liste i da će iste pasti na njegov šarm. Ima tu country-popa (“Quiet”) i disko-folka (“Everywhere”), ali i utjecaja Adele (“Best Friend”).

“It’s Hard To Say Goodbye To Yesterday” je potencijalni hit na radiostanicama meke popularne muzike. Ljubiteljima sirovijih emocija Mraz bi mogao ispasti cmoljav i cendrav, a temeljitijim poznavateljima američke indie-folk scene – nedovoljno dobar, jer ne ostavlja slušatelju ‘glad’ da ga se preslušava i što se mogu naći kantautori čiji su albumi zanimljiviji. Zapravo, ovo što radi Mraz je nekad bilo indie, sada je to razvodnjena mainstream muzika u kojoj nema nepoznanica, a bome ni previše mjesta za koje bi se slušatelj uhvatio da ih čuje još koji put. Jedno od rijetkih je zaključna “Shine” gdje se Mraz uspješno zaigrao i uspješno pomirio svoju (uvjetno rečeno) eksperimentalnu i komercijalnu stranu.

Za Mraza nema zime! Premda neujednačen, ovaj radiofoničan album će naći svoje poklonike, no nisam siguran kako će kotirati kad se promijeni moda.