Producent ih odveo u krivom smjeru

    4244

    Gorillaz

    Demon Days

    Datum izdanja: 23.05.2005.

    Izdavač: Parlophone / Dallas Records

    Žanr: Alternative, Elektronika, Hip-hop, Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Intro
    2. Last Living Souls
    3. Kids With Guns
    4. O Green World
    5. Dirty Harry
    6. Feel Good Inc.
    7. El Manana
    8. Every Planet We Reach Is Dead
    9. November Has Come
    10. All Alone
    11. White Light
    12. Dare
    13. Fire Coming Out Of A Monkey’s Head
    14. Don’T Get Lost In A Heaven
    15. Demon Days

    Četiri godine nakon debi albuma Gorillaza, izašao je i njihov drugi album. Da li ga vrijedi poslušati ? Iskreno, ne znam što bih vam preporučio. Gorillaz, kada su se pojavili, bili su eksperimentalni projekt, pa ponajviše bivšeg frontmena Blura, Damon Albarna. Bili su vrlo originalni i muzički i stilski, jer su Gorillaz prva virtualna grupa, čiji su članovi ‘freaky’ crtani likovi, koji vode nadasve čudan život, što je i vrlo slikovito prikazano u njihovim čudnim spotovima.

    Što se tiče glazbe, bila je vrlo simpatična i dobra. Svi se sjećamo hitova poput “Clint Eastwooda”, “19/2000” i “Rock Da House”. Slušajući njihov drugi album, nisam baš imao neki ‘feeling’. Općenito smatram da Gorillazima više leže brže, plesnije stvari poput “Dirty Harry” i “Feel Good Inc.”, koje su po meni i jedine svijetle točke albuma “Demon Days“.

    Pjesma “Dirty Harry“, je naslovom očito povezana sa pjesmom “Clint Eastwood”. Pretpostavljam da je to bio pokušaj grupe, da ponovi uspjeh njihovog nekadašnjeg najpoznatijeg singla. Iako je pjesma vrlo zgodna i zarazna, dobrog ritma, te sempliranog dječjeg zbora, nije ipak toliko dobra. Pjesma “Feel Good Inc.” je dobar izbor za prvi singl i po meni jedna od najboljih s albuma. U pjesmi se pojavljuju De la Soul, što mi nekako vuče na osamdesete, ali sve u svemu zvuči vrlo dobro.

    Muziku podržava

    Last Living Souls” je pjesma koju bih mogao još spomenuti kao jednu od boljih, iako najmanje nalikuje originalnim Gorillazima, jer joj manjkaju old school hip hop ritmovi, a više se pojavljuju neki techno beatovi. U principu nije ništa revolucionarno, ali mi se sviđa.

    Album “Demon Days”, ima definitivno svojih trenutaka, ali sve u svemu je razočaranje. Albarn je ostao isti i vjeran svom stilu, ali grupa je promijenila producenta, što je po meni najveća greška. Jay Z-ev producent Dangermouse, je grupu odveo u ‘nježnije’, slojevitije vode, gdje se više ističu klavir, žičani instrumenti, zborovi i nažalost su integrirani čudni kompjuterski zvukovi. Gorillazi su bili bolji, što su bili jednostavniji i šteta je što nisu ponovili uspjeh prvijenca.

    Muziku podržava