Pročitana, ali dobra progresija

    1367

    To-Mera

    Transcendental

    Datum izdanja: 11.09.2006.

    Izdavač: Candlelight / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Traces
    2. Blood
    3. Dreadful Angel
    4. Phantoms
    5. Born Of Ashes
    6. Parfum
    7. Obscure Oblivion
    8. Realm Of Dreams

    S procjenama da se danas teško ili nemoguće može ponuditi nešto novo u metalu, susrećemo se svakodnevno. I one su u velikoj većini slučajeva točne. Tako je i s englesko-mađarskom skupinom To-Mera, koja je sastavljena od pjevačice Julie Kiss (ex-Without Face), basiste Lee Barretta (ex-Extreme Noise Terror), gitariste Toma MacLeana, klavijaturiste Hugoa Shepparda i bubnjara Paula Westwooda.

    Taj je kvintet na svojem premijernom albumu “Transcendental” predstavio progresivni metal s influencama powera, thrasha, klasike i jazza. Dakle, nešto što se mnogo puta čulo ranije, ali i u novije vrijeme, obzirom da nemali broj bendova u ovaj miks metala ubacuje klasične i jazz elemente. S time da u ovom slučaju postoji jedna razlika, a to su ženski vokali, koji svojim depresivnim izričajem materijalu daju kakvu takvu inovativnost.

    Premda, s obzirom na njegovu muzičku strukturu nisu baš svugdje najbolje ‘sjeli’, pa se ponekad znaju zagubiti u instrumentalnim izvedbama. No, ipak ne u tako strašnom obimu, da bi značajnije negativno utjecali na konačni rasplet ove priče.

    I to dosta dobre priče, koju odlikuju besprijekorne tehničke izvedbe, produkcija, visoki, reklo bi se, molekularni stupanj strukturalne razrađenosti svih kompozicija, koje su maksimalno ritmički ‘zakomplicirane’, pa se ponekad čak stječe dojam nedostatka melodioznosti.

    Muziku podržava

    Jedna od takvih pjesama je “Born To Ashes“, koja u čestim brzinskim izmjenama izbacuje akustike, orkestralije, ali i heavy ritmike i solaže. Slična je i “Parfum“, koja kreće s pianom, na kojeg se nadovezuju akustike, da bi završetak obilježilo drum solo i jaki thrash ritam. Pjesma “Obscure Oblivion” uza sve te elemente ima i najjasnije jazz obrise ali i najsnažnije gitare.

    Kada bismo opus “Transcendentala” pokušali približiti nekom poznatijem bend(ovima)u, onda bi to svakako bio Dream Theater, a možda čak i Opeth. Dakle, naizgled komplicirana, neinventivna, ali dosta kvalitetna, do u detalje razrađena muzika.

    Naravno da je nije moguće kvalitativno uspoređivati s radovima tih kultnih skupina, ali idejno svakako da. Što automatski znači da pozitivne strane imaju prevlast nad negativnim. I to popriličnu.

    Muziku podržava