Prljavo kazalište: 40 godina između punka, popa i populizma

“Nisam ni upola tol’ko loš k’o što kruže glasine”, pjeva Mladen Bodalec u punokrvnoj jebivjetarskoj baladi “Na Badnje veče”, koja se nalazi na ovom box setu, trosveščanoj zbirci, ako ne najboljih, onda bar najpoznatijih uradaka najpoznatije grupe iz zagrebačke Dubrave. Navedeni stihovi bi se mogli primijeniti i na Prljavo kazalište, sastav koji, svim prigovorima unatoč, još uvijek ima bar 20 pjesama koje se naprosto “znaju”.

Ova kolekcija pokazuje dug put Jasenka Houre i njegove družine do mainstream rock atrakcije, koja “na trgu u Zagrebu redovito dočekuje osvajače medalja”. Momci iz Dubrave počeli su kao garažni punk rock sastav koji je jedva znao svirati, da bi u 21. stoljeće ušao kao profesionalan sastav spreman okupiti publiku u bilo kakvim prostorima. Jasenko Houra, odmilja zvani “Noel Gallagher/Goran Bregović/Bob Dylan iz Dubrave” među zlobnijim dijelom pučanstva, bio je (i još uvijek jest) blagoslovljen da u malo običnih riječi kaže nešto suvislo iz perspektive kvartovskog gubitnika, da zazvuči autentično i efektno.

Houra je zapravo uvijek ostao momak iz predgrađa koji bi prvi kupio ploču iz inozemstva i htio pokazati susjedima što se svira vani. Nije Houra uvijek u pravu, ali svoje stavove i razmišljanja vrlo elokventno podastrije u formatu pop-rock pjesme. Kao što će se prepoznati uzori (U2, Dire Straits, Rolling Stones, Springsteen, Clash, Phil Collins, Eagles…), nepobitno je da je Houra uspio dati nešto svoje unutar nekih (pre)poznatih melodija. Prljavo kazalište će, uz drugi mainstream rock sastav Parni valjak (Azra je, nažalost, samo meteorski bljesnula), ostati najpoznatiji izdanak predratnog rockerskog Zagreba, grada kojem će Houra posvetiti neke od najnježnijih i najdepresivnijih stihova. Tako to ide s velikim ljubavima.

Osim što će podsjetiti na pjesme koje “svi znamo” i po kojoj se pjesmi zove sastav Široke Ulice, ova kompilacija će raspršiti mitove o Prljavom kazalištu kao režimskom bendu u devedesetima. Tako je malo trebalo Kazalištu u devedesetima da na temelju kredita dobivenog od “Ruže” izgrade carstvo domoljubnih melodija i da na to stave znak copyrighta, tako da tu nitko ne smije niti primirisati. Umjesto toga, Houra i društvo su se odlučili dobrano ispljuskati tadašnju društveno-političku elitu i postati opet – usamljeni na glavnoj cesti. Previše je tu bilo gorčine za domoljubni trijumfalizam i premalo suptilnih metafora te diskretnih odmaka za one predozirane sumornom realnošću. S druge strane, Hourina politička spretnost nije uvijek bila najbolja na svijetu – koliko god uspješno pipao bilo ‘malog čovjeka’, njegova politička pozicioniranja ipak nisu baš tako uspješna i bez mana. Nije prošlo dugo kako je pjevao “Drugovima više ja ne vjerujem”, pa počeo intenzivno surađivati s jednim bivšim ‘drugom’. No, to je tema za drugu priliku.

“Odrastaš sad tu kraj Save, i čekaš bolje dane, pa tješim sada sve vas, da Zagreb voli nas“, samo je jedan od briljantnih stihova koji zbog prevelike istine u sebi nisu dobili masovnu popularnost kao “Marina”, “Mi plešemo” ili “Ne zovi mama doktora”. Baš su ti stihovi dobili na važnosti sada, više nego prije 20 godina kad su originalno objavljeni. Druga pjesma, koja je napisana kao ljubavni rastanak jednog bećara i poljubac ratom opustošenoj Slavoniji, danas zvuči gotovo kao mlinski kamen u želucu. Riječ je, naravno, o stihovima: “Uzalud vam trud, svirači, za drugog su dunje žute” – vjerojatno za nekog u Irskoj ili Njemačkoj.

Druga stvar koju pokazuje ova kompilacija su žanrovske mijene. Houra bi se vjerojatno pokidao od smijeha da mu je netko u Dubravi za šankom rekao da će mu sastav trajati 40 godina, da će ispolirati zvuk, da će preživjeti gubitak pjevača, da će skoro najveći hit otpjevati sam samcat sa svojim nevelikim glasovnim mogućnostima i da će mu jedna od najpoznatijih pjesama biti izvedena s tamburašima. Zaključak se nameće sam po sebi – trebalo je sve to preživjeti.

Pjesme su vrlo žilavo ostarjele, malo je tragova habanja. Jednom mi je Houra rekao da je odrastao na “Dobrom vojaku Švejku”, no pjesme odaju dojam poput “Kafića uzdravlje”: nastale su negdje gdje je život najneposredniji i najiskreniji, i samim time vrlo su komunikativne i lako se povezuju sa slušateljem.

Ova kompilacija nije najbolja na svijetu; najbolja je, naravno, ona koju sami sastavimo, no ima zanimljivih odabira iz drugog plana. Pametno se izbjegao potpuno kronološki red, nego da slušanje bude zabavno i pomalo nepredvidivo. Previše je pjesama koje obuzmu slušatelja da bismo sad cjepidlačili.