Prkos iznad svega

Osnovani daleke 1982. godine u Houstonu u Texasu, Helstar je jedan od onih vječnih, no parcijalno nezapaženih metal bendova.

Vođeni su Jamesom Riverom, jednim od boljih vokala američkog
metala, dok ostatak postave benda čine gitaristi Larry Barragan i Rob
Trevino, te bubnjar Mikey Lewis.Prvi studijski album “Burning Star” bio je objavljen još 1984. godine, a njihovo postojanje su doveli na kocku brojni prekidi u djelovanju. Najduži prekid bio je onaj jedanaestogodišnji, između albuma “Multiples Of Black” iz 1995. godine i “Sins Of The Past” iz 2007. godine. “This Wicked Nest” je deveti studijski album, koji je stigao četiri godine nakon prethodnog albuma “Glory Of Chaos” iz 2010. godine.

Bilo kako bilo, Helstar nikada ozbiljno nisu ugrozili svoj status kakav su stekli, upravo zbog dobre glazbe, kritike i vjernih fanova. Nakon što su uhvatili nekakav kontinuitet nakon jedanaestogodišnjeg prekida, na novi studijski album se ponovno trebalo čekati četiri godine, dok je u međuvremenu objavljeno DVD izdanje “30 Years Of Hel”. No, bez obzira i na to čekanje, “This Wicked Nest” je bio vrijedan tog vremena.

S novim albumom ipak nisu prestigli svoja najbolja izdanja “Nosferatu” ili “A Distant Thunder”, ali “This Wicked Nest” pruža zaista nešto opako, agresivno i sirovo, nešto je bolji od prethodnih izdanja i dolazi blizu najboljeg studijskog izdanja od vremena “Nosferatu” albuma.

Novi album je tek nešto malo melodičniji u usporedbi s prethodnicima, koji su bili thrasherske bombe, te lagano podsjeća na Helstarove klasike iz osamdesetih godina u kombinaciji sa prethodnim izdanjima. Pjesme su ispunjene Jamesovim karizmatičnim vokalima, koji su uvijek bili glavna karika ovog benda, u stilu Roba Halforda, a u sadašnjem trenutku, ako je suditi po novom singlu Judas Priesta, Rivera i prednjači nad Halfordom svojim screamovima i rasponom. Čak i nakon nevjerojatnih trideset godina karijere, James zvuči, kako bi se ono reklo, kao mladić u najboljim godinama.

Pjesme kao uvodna “Fall Of Dominion“, s dugačkim uvodom, dobro kombiniraju karakterističan zvuk benda i thrash komponente uvedene na prethodnim albumima, dok je “Souls Cry“, ponešto monotonijeg, ali zato pamtljivog refrena, nešto bliža ranijim uratcima. Sve pjesme, bilo one ultra brze ili nešto sporije, sadrže dobru dozu agresivnosti i sirovosti, karakteristične su po nešto glasnijim bubnjevima, a duple bas pedale i oštri, tehnički riffovi i solaže dominiraju čitavo vrijeme.

“Isla De La Muncas” je instrumental koji u istom agresivnom tonu i dobrom svijetlu prikazuje dvojicu gitarista, a “Cursed” je nešto sporija i atmosferična, jako zanimljivih vokalnih izvedbi, no u isto vrijeme malo preduga. “It Has Risen” je tipična thrasherica, dok dvije na začelju, “Deny The Swarm” i “Magormissabib“, ponovno vraćaju ‘parajuće’ vokale, brzi tempo i žestinu. Uz “Fall Of Dominion”, “Souls Cry” i “Defy The Swarm” mogu biti najbolje pjesme na albumu.

Unatoč toj podcijenjenosti koja prati i Jamesa Riveru i Helstar, takoreći od početka, od vremena kada su nastajali neki novi metal pravci koji su krali pozornost publike, Helstar je nastavio raditi ono što radi najbolje. Pa će tako “This Wicked Nest” vrlo vjerojatno obradovati bendove fanove.