Pristojan ‘hommage’ najboljem razdoblju metala

Britanski sastav Dendera iz Portsmoutha relativno je mlađih korijena, osnovan 2008., i možemo ga svrstati u kategoriju bendova koji svoju inspiraciju i ideje crpe iz britanskog heavy metala otprije 30, pa i štogod više godina.

Ekipi je ovo drugo studijsko izdanje, nakon “The Killing Floor” (2013.), kojemu je prethodio EP “We Must Fight”, objavljen krajem 2011. godine, a koncepcija im je nalik onoj kakvu su ‘furali’ brojni otočki bendovi s kraja ’70-ih i početka ’80-ih godina prošlog stoljeća. Tek neki iz tih vremena postali su velike zvijezde kompletne glazbene scene, a velika većina, na žalost, usprkos kvaliteti koju je posjedovala, iz raznoraznih je razloga uspjela snimiti tek pokoji više ili manje zapaženi album, imati neki dojmljiviji nastup, i s vremenom djelomično, a najčešće potpuno nestati u sutonu svjetala pozornice.

Dendera bi imala nešto za reći prije 30-ak i štogod više godina, no danas je takva glazba novim naraštajima uglavnom nezanimljiva, sluša ono što je ostalo od NWOBHM pokreta i nije baš sklona davati prigode mlađim bendovima koji se žele okupati u tom, nepresušnom i uvijek uredno održavanom bazenu.

Galopirajući ritmovi, okomiti i atakirajući gitarski riffovi, stamene ritam sekcije, sinhronizirane i uhu ugodne duple solaže, ‘catchy ‘ refreni, te grubi i surovi, tipično metalski postavljeni vokali Ashleya Edisona, muškasto-mačistički energično i agresivno i dlakavo, u stilu Geoffa Tatea, uz obilje melodija i sveobuhvatne harmoničnosti, glavna su obilježja Denderine glazbe. Rekli bi, nešto u stilu ranih Saxona, Diamond Heada i Iron Maidena, uz mračnu atmosferičnost i štogod teških, doomy ritmova i mračnih riffičnih distorzija iz pionirske faze Black Sabbatha. S druge strane, nešto goropadnijih, agresivnijih, bodljikavijih i osornijih riffova uporište pronalaze u modernijim thrash/groove formama.

Ono što izlazi iz normativa heavy metala, barem onog iz spomenutog perioda, je duljina trajanja albuma/pjesama, kojih osam traje gotovo 48 minuta, što čini prosjek od skoro šest po individui. Ne treba posebno naglašavati da je to 30-ak posto dulje nego se u ono vrijeme nudilo na vinilkama. No danas su druge okolnosti, traži se čim više glazbe, u konačnici, na medije više toga i stane, pa i tako nešto možemo pripisati ‘podilaženju’ modernijim trendovima. Ipak, treba se priznati da, usprkos produženim vremenima, i ne baš prevelikom obujmu idejnih kreacija, pjesme nisu dosadne, ponajviše iz razloga jer su nesputane, glasne, snažne, izražene atmosferičnosti, pa i agresivnosti.

Pjesma “Claim Our Throne” uz uvodne, ‘sabathovski’ bolesno mračne tonove i spori ritam, i kasnije oslanjanje na spomenute heavy metal osobine 80-ih, nekako se čini najozbiljnijojm i najkonkretnijm pjesmom, a agresivniji, žešći i gušći gitarski riffovi, ultraeksplozivno bubnjanje, premoćni vokali i krasne, osvježene retro solaže, numeru “In High Tide” najviše su približili NWOBHM-u. Poduža “Disillusioned“, uz obilje melodija, ispruženih solaža i intenzitetom jednake moći, još je jedan u nizu jakih aduta albuma, a “The Chosen One” također je podsjetnik na Black Sabbath i Iron Maiden. Najduža, gotovo devetminutna, poliritmnična stvar “Edge Of Tomorrow“, izuzetno je dobro raspoređena pjesma polu-progresivnih karakteristika, koja je opisu prošlih pjesama dodala poveći omjer thrash/groove dijelova i pojačanu atmosferičnost, koju dodatno ističu akustični fragmenti.

Za pretpostaviti je, da još jednom istaknemo, da Dendera svojom glazbenom koncepcijom teško bi nešto ozbiljnije napravila i u godinama kada je takva glazba bila i više negi ‘in’, a pogotovo sada. No da se radi i jednom sasvim solidnom, čak i dobrom izdanju koje još jednom naglašava kako su osamdesete u metalu (pa i šire), neisprcan izvor, Tihi ocean ideja za mlade metal glazbenike, to je i više nego janso.

Stoga bi “Pillars Of Creation” daleko prije bio ‘hommage’, nego čisti pokušaj preslike i ‘krađe’ heavy metala ’80-ih. Ozbiljan bend, nema što, gotovo pa idealan za predgrupu velikanima britanskog metala.