Pristojan album pristojnog benda

    1520

    The Wallflowers

    Rebel, Sweetheart

    Datum izdanja: 06.06.2005.

    Izdavač: Interscope / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Days Of Wonder
    2. Passenger
    3. eautiful Side Of Somewhere
    4. Here He Comes (Confession Of A Drunken Marionette)
    5. We’re Already There
    6. God Says Nothing Back
    7. Back To California
    8. I Am A Building
    9. From The Bottom Of My Heart
    10. Nearly Beloved
    11. How Far You’ve Come
    12. All Things New Again

    The Wallflowers, na čelu sa Jakobom Dylanom, sinom megapoznatog Boba; pojavili su se početkom ’90-ih, kao jedan u nizu bendova koji su sudjelovali u ponovnoj popularizaciji rocka. Sredinom tog istog desetljeća Wallflowersi su postigli veliki uspjeh, prodali šest milijuna primjeraka svog drugog albuma “Bringing Down the Horse” i usput sakupili nekoliko Emmyja. Zahvaljujući tom albumu, preko noći su postali iznimno popularni, često izvođeni na svim glazbenim TV i radio emisijama, a ljepuškasto Jakobovo lice bilo je samo još jedna stavka koja ih je gurala na vrh.

    Odrastajući uz Boba, Jakob se naslušao i nauživao izvornog (roots) rocka, koji je upravo u 90-ima doživio svoju renesansu, nerijetko koalirajući sa nečim što u rodnoj im Americi nazivaju alt-country. Vjerojatno želeći izbjeći ‘razvodnjavanje’ svog rada uslijed takve nagle popularizacije tog žanra, nisu snimali naredne 4 godine, da bi potom 2000. godine izdali relativno nezapažen album “Branch”, godinu nakon toga “Red Letter Days”, i konačno – “Rebel, Sweetheart“.

    Gotovo je nemoguće ne sjetiti se Boba Dylana prilikom slušanja Wallflowersa, ali ono što je u neku ruku ironično je činjenica da je Jakob, u nastojanju da se odmakne od očeva utjecaja, otišao udrugu krajnost; a to je da Wallflowersi neodoljivo podsjećaju na Brucea Springsteena. Da su obojica velikana itekako imali utjecaja na njega, osim same svirke dokazuju i tekstovi.

    Muziku podržava

    Jakob, multitalentirani umjetnik (svira gitaru, pjeva, osmislio je i naslovnicu ovog albuma, te piše pjesme), najtalentiraniji je upravo u ovom zadnjem. Tematika pjesama mu je (kakvog li čuda) religija, smrt i ponovno rođenje i rat (ovaj dilan bavi se iračkim, umjesto vijetnamskim).

    Iako im je producent na ovom albumu Brendan O’Brien (koji je u svojoj bogatoj karijeri surađivao sa vrlo mnogo uspješnih bendova kao Pearl Jam, Stone Temple Pilots, Korn, B. Springsteen itd.), nema nekih posebnih odmaka od ‘svaka-nota-na-svom-mjestu’ recepta.
    Prve tri pjesme zvuče nekako ‘ziheraški’, šablonski – standardna rock interpretacija bez nekog posebno pamtljivog momenta.

    Prijelomna točka albuma je “We’re Already There“, koja je za razliku od prve tri, manje predvidljiva. Zajedno s njom, iduće dvije pjesme – “God Says Nothing Back” i “Back To California“, svakako su nešto što je trebal biti okosnica čitavom albumu i oko čega se dalje stvar trebala graditi (a nije). Uz gore sopmenutu Dylanovu poetiku ide i tugaljiva melodija, pa su tako “From The Bottom Of My Heart” i “How Far You’ve Come” idealne za slušanje u nekakvim sjetnim trenucima. Posljednja stvar, “All Things New Again“, jedna je od rijetkih s ovog albuma koja bi se mogla češće vrtiti na radiju, pa će njihovo nastojanje da ne budu nužno na vrhu raznoraznih teeny-ljestvica vjerojatno biti i ostvareno.

    Sve u svemu, Wallflowersi su jedan zreo i jako pristojan bend – dobro su uštimani, vješto i ugodno sviraju i pjevaju, solidno su isproducirani i nemaju apsolutno nikakve ambicije biti ni lošiji ni bolji nego što su bili dosad.

    Muziku podržava