Pristojan album pristojnog benda

The Wallflowers, na čelu sa Jakobom Dylanom, sinom megapoznatog Boba; pojavili su se početkom ’90-ih, kao jedan u nizu bendova koji su sudjelovali u ponovnoj popularizaciji rocka. Sredinom tog istog desetljeća Wallflowersi su postigli veliki uspjeh, prodali šest milijuna primjeraka svog drugog albuma “Bringing Down the Horse” i usput sakupili nekoliko Emmyja. Zahvaljujući tom albumu, preko noći su postali iznimno popularni, često izvođeni na svim glazbenim TV i radio emisijama, a ljepuškasto Jakobovo lice bilo je samo još jedna stavka koja ih je gurala na vrh.

Odrastajući uz Boba, Jakob se naslušao i nauživao izvornog (roots) rocka, koji je upravo u 90-ima doživio svoju renesansu, nerijetko koalirajući sa nečim što u rodnoj im Americi nazivaju alt-country. Vjerojatno želeći izbjeći ‘razvodnjavanje’ svog rada uslijed takve nagle popularizacije tog žanra, nisu snimali naredne 4 godine, da bi potom 2000. godine izdali relativno nezapažen album “Branch”, godinu nakon toga “Red Letter Days”, i konačno – “Rebel, Sweetheart“.

Gotovo je nemoguće ne sjetiti se Boba Dylana prilikom slušanja Wallflowersa, ali ono što je u neku ruku ironično je činjenica da je Jakob, u nastojanju da se odmakne od očeva utjecaja, otišao udrugu krajnost; a to je da Wallflowersi neodoljivo podsjećaju na Brucea Springsteena. Da su obojica velikana itekako imali utjecaja na njega, osim same svirke dokazuju i tekstovi.

Jakob, multitalentirani umjetnik (svira gitaru, pjeva, osmislio je i naslovnicu ovog albuma, te piše pjesme), najtalentiraniji je upravo u ovom zadnjem. Tematika pjesama mu je (kakvog li čuda) religija, smrt i ponovno rođenje i rat (ovaj dilan bavi se iračkim, umjesto vijetnamskim).

Iako im je producent na ovom albumu Brendan O’Brien (koji je u svojoj bogatoj karijeri surađivao sa vrlo mnogo uspješnih bendova kao Pearl Jam, Stone Temple Pilots, Korn, B. Springsteen itd.), nema nekih posebnih odmaka od ‘svaka-nota-na-svom-mjestu’ recepta.
Prve tri pjesme zvuče nekako ‘ziheraški’, šablonski – standardna rock interpretacija bez nekog posebno pamtljivog momenta.

Prijelomna točka albuma je “We’re Already There“, koja je za razliku od prve tri, manje predvidljiva. Zajedno s njom, iduće dvije pjesme – “God Says Nothing Back” i “Back To California“, svakako su nešto što je trebal biti okosnica čitavom albumu i oko čega se dalje stvar trebala graditi (a nije). Uz gore sopmenutu Dylanovu poetiku ide i tugaljiva melodija, pa su tako “From The Bottom Of My Heart” i “How Far You’ve Come” idealne za slušanje u nekakvim sjetnim trenucima. Posljednja stvar, “All Things New Again“, jedna je od rijetkih s ovog albuma koja bi se mogla češće vrtiti na radiju, pa će njihovo nastojanje da ne budu nužno na vrhu raznoraznih teeny-ljestvica vjerojatno biti i ostvareno.

Sve u svemu, Wallflowersi su jedan zreo i jako pristojan bend – dobro su uštimani, vješto i ugodno sviraju i pjevaju, solidno su isproducirani i nemaju apsolutno nikakve ambicije biti ni lošiji ni bolji nego što su bili dosad.