Priroda je humana koliko i zaslužujemo

Ako vam je čudan naziv ovog austrijskog benda, odmah ću vam reći da ne morate tražiti po rječnicima, jer tu riječ nećete nigdje naći.

Naime, radi se o složenici dviju riječi; latinskog imena Salzburga (Juvavumn), odakle bend dolazi, te engleske riječi valiant. U biti, kostur je iz tog austrijskog grada, s obzirom da je u bendu i jedan Slovenac, klavijaturist Sašo Gačnik, i ono što je nama puno zanimljivije, jedan Hrvat, basist Aleksandar Vešić.

Iako je ovo Juvaliantu prvi album, neki od članova i nisu tako anonimni, pa su tako bubnjar Sebastian Lanser i gitarist Robert Schönleitner bili članovi Edenbridgea, a pjevač Thomas Strübler i Schönleitner znaju se iz Unknown Dimensiona. Osim toga, album im je koproducirao Jan Vacnik iz Dreamscapea, koji im je bio jedan od vokalnih gostiju na albumu, pa usprkos premijernom nastupu imaju nekakav ‘pedigre’.

I to premijerni nastup kojeg se ne trebaju nimalo sramiti, jer se radi o sasvim dobrom albumu koji čak malo ispada iz predosadne progressive-power šablone. Prvo što se primijeti već iz naslovnice i covera je da se Juvaliant u tekstovima ne bavi, poput najvećeg broja stilskih im kolega, klasičnim ‘phantasy-mythological’ temama, već su odabrali one puno realističnije; rat, diskriminacije, teror, bol, te u zadnje vrijeme sve izraženije, prirodne katastrofe.

Također, imaju podosta orkestralija, čak više od prog-power prosjeka, vrlo je lijepi sound klavijatura, s dosta suptilnosti, često se osjeća kako se baš po njima dosta toga ‘ravna’, a opet, usprkos velikom angažmanu, one ne opterećuju sound. Pogotovo ih je sjajno čuti u ‘zakulisnim igrama’ gdje prate vokalne, a pogotovo gitarističke izvedbe, te dijelove s manjim ‘crkvenim’ izražavanjima.

Ima Juvaliant i još nešto što mnogi nemaju; jako dobrog pjevača. Zna li se da je to jedna od najčešćih boljki power bendova, Thomas se nameće kao jedno od boljih imena u tom žanru, a da sve izgleda još bolje tu su back i mini zborske ispomoći, koje se ili ‘paraleliziraju’ ili ‘distanciraju’ sa, odnosno od njegovih izvedbi.

Ono što također ‘zapinje’ za uho su gitarističke riffovske modulacije koje se mogu čuti u čistim, jasnim, clean varijantama, u, dakako, najvećim omjerima, međutim, nisu zanemarivi i oni s groove & dirty predznakom, što će možda nekoga malo iznenaditi, većinu ne, ali za kompletan sound i njegovu energičnost svakako su dobrodošle dopune. A zapazio sam i nekoliko supermelodičnih heavy solaža (“Silent Agony“).

Ritam-sekcije su izrazito naglašene, iako, recimo, bubnjevi imaju uobičajeno puno duplih pedaliranja, ali i 1/1 sekcija, no njihova snaga u ‘cleany’ produkciji je dobila zavidnu ulogu, jednako kao i bas-gitare, kojima možda nedostaje malo više izražajne raznovrsnosti i dubljih tonova.

Melodija je ovdje superiornija nad tehniciranjima, strukturalnost pjesama je izražena, iako nema puno komplikacija, zapetljavanja i otpetljavanja, bezobzirnih izmjena i podjela ritmika, pa je album i dosta ugodno slušati, usprkos zavidnoj razini energije koja pršti iz njega.

Iz te kategorije ne ispada čak niti trodjelna, jedanaestminutna “Cold Distance Of The Universe (The Search/The Call/Understanding)”, uglavnom mirnija pjesma, s naglašeno epskim ugođajem, rasponom ritmova uglavnom od baladnih do srednjebrzih, lijepim melodijama i pamtljivim refrenima.

No da se ipak nešto zakomplicira, tu je jedan duži, središnji dio, kombinacija klasične muzike i progresivnog tehniciranja, s posebno dojmljivom međuigrom koju ‘kontrolira’ klavir, ali i vrlo snažnom kombinacijom solo i ritam gitara s orkestralijama u završnoj trećini, te novom ‘dozom’ laganijih ritmova prepunih melodija i ‘kopiranih’ refrena.

Isto tako mislim da su vrlo uspješno, jasno, prepoznatljivo, ali ne i previše razdjeljivo, rađeni stilski prijelazi unutar pjesama, pa se tako heavy bezbolno ‘prelijeva’ u progresiju, ona u power, pa u klasičarsku orijentaciju, i tako ukrug. Isto to se događa i u slučaju ritmičkih promjena u kojima dominaciju preuzimaju one s brzinskim karakteristikama.

Simfonijsku orijentaciju naglašava već sam intro “Into The Abyss“, a spomenute gitarističke različitosti dio su ponajbolje, brze pjesme “Heroes (Will Be)“, s početnim groovyem i duplom pedalom, djelomičnim usporavanjem, iznenađujuće dobrim izmjenama dubokih, darky, vrištećih i clean vokala, grandioznim epskim dijelom s klavijaturama i zborom, te copy/paste riffovima koji su se baš i mogli izbjeći.

Brzih heavy melodija prepuna je i “Doomsday Machine“, s izuzetnim epskim zborskim uzdizanjem, te mirnijom zborskom pratnjom glavnih vokala. Maštoviti sound gitara tipa Rhapsody Of Fire, odnosno Luce Turillija, karakteristike su početka pjesme “Hell’s Roundabout“, s kasnijim heavy riffom tipa Judas Priest i mirnijom međuigrom koju ‘razara’ novi snažan heavy riff.

“Killing Child” predvodnik je strukturalne orijentacije albuma, s mnoštvom različitosti i ‘suprotnosti koje se privlače’. Od različitosti ritmova, preko groove i catchy gitara, klasičarske i ‘katedralske’ orijentacije klavijatura, tragičarskog dijela s klavirom, violinom i pjevanjem za koje sam se na mah zgrozio da je Jon Bon Jovijevo, no naglo dizanje vokala odagnalo je tu jezovitost, pa sve do heavy power progresije uz snažne gitare, orgulje i zbor.

“On Wings Of Steel” vjerojatno je pjesma s najbomastičnijim, ali i najraskošnijim soundom, a uza sve ranije istaknute karakteristike, koje su i njezin dio, ovdje su dodane i ‘mini space’ klavijature i kraći sampleovi.

Doista, puno je dobrih pjesama na ovom albumu, sastavljenih od dobro znanih i više puta čutih elemenata, no nekako na svježiji, slušljivije i konciznije posložen način. To je i razlog što album s jednakim zadovoljstvom mogu poslušati ljubitelji kompliciranijih konstrukcija, ali i oni zaraznijih, melodičnijih izražavanja.

I sve je to popraćeno realističnim, na žalost, ne i svijetlijim temama. Ali, od istine se ne može pobjeći i zato je ovaj album dobar i s aspekta upozorbe da nešto svi zajedno moramo napraviti da popravimo zla koja nam se događaju.

Zla za koja smo si sami krivi i do kojih smo doveli isključivo svojom neumjerenošću, gramzivošću i nepoštivanjem drugih, a time u konačnici i samih sebe. Ako za tako nešto nije prekasno.