Pripremite rupčiće, nepopravljivi romantik se vratio

Prije dvije godine sa svih strana nas je oblijetala pjesma “You’re Beautiful” Jamesa Blunta, koji je svojim jecajućim glasom doživio svoje dane slave. Na valu te pjesme, debi album “Back to Bedlam” ljepuškastog bivšeg vojnika gotovo ženskog vokala prodao se u milijunima primjeraka diljem svijeta.

Nedavno je James izdao svoj novi album “All the Lost Souls“, kojeg je najavio još jedan hit singl “1973”, koji je jednostavno poharao sve radio postaje diljem Hrvatske. Što ima toliko neodoljivog u ovom romantiku, stvarno ne znam, ali jasno je da ga ljepši spol obožava do besvijesti.

U odnosu na prvijenac, samo glazbeno naslijeđe Blunta i nije se previše promijenilo, pa su i dalje u prvom planu klavirske ljubavne balade popraćene gitarama i orkestrom, kako to godinama radi Elton John ili nešto recentniji David Gray. Nakon Blunta, još se nekoliko mladaca sjetilo djelomice kopirati njegov stil pa smo u proteklih godinu, dvije dobili još neke romantičare, od kojih su najviše uspjeli James Morrison i ‘rockerskije’ orijentiran Paolo Nutini.

Blunt ima vrlo zanimljive glasovne mogućnosti, pošto mu je vokal gotovo skroz feminiziran, pa se u sklopu balada osjeća jedna dodatna emotivnost koja razgaljuje stereotipne sheme, zbog čega ga mnogi vole ili mrze. To se još na prvijencu dalo vrlo dobro osjetiti, pošto su album i “You’re Beautiful” visoko kotirali u obje konkurencije, za najbolje i najgore te godine. Sam Blunt nije kriv za svoj vokal, ali mu se mora priznati da ga odlično koristi u ovakvim sladunjavim laganicama kakvih “All the Lost Souls” ima napretek.

Album otvara već spomenuta “1973“, koja je meni osobno najiritantija na albumu, ali očito je da pogađa u srce mnogih, zbog čega je i postala tako veliki hit. U svakom slučaju nema snagu kao “You’re Beautiful”, ali i ovako postiže željene uspjehe.

Slijedi je sanjiva “One of the Brightest Stars“, kod koje se na klavirske dionice izvrsno uklopilo povremeno prebiranje žica po gitari, dok je “I’ll Take Everything” nešto mračnije atmosfere, a govori o smrti.

Jedan od vrhunaca albuma skriva se iza imena “Same Mistake“, pjesme koja započne u stilu Jacka Johnsona, da bi završila ‘coldplayevskim’ refrenom. Na “Carry You Home” zvuči kao da Blunt pokušava što više cviliti pa time djelomice uništi pjesmu, u “Give Me Some Love” podsjeća na Miku (posebno u pripjevu), dok se u simpatičnoj “Shine On” ponovno vraća pod utjecaj Coldplaya s ‘ogromnim’ refrenom.

Specijalno izdanje ovog albuma ima niz dodataka koji dodatno opisuju samog Blunta. Tu je foršpan za njegov dokumentarac nazvan “Return to Kosovo” gdje prikazuje njegov prošlogodišnji dolazak na Kosovo nakon niza godina gdje je boravio kao mirotvorac UN-a, “In the Studio with James Blunt: The Making of ‘All the Lost Souls’” u kojem je vrlo detaljan intervju s opisima svih nagrada i uspjeha tijekom protekle dvije godine uz priču o novim pjesmama, niz slika, tekstova pjesama, cijeli album u ‘5.1 surround soundu’, wallpaperi, ringtonovi, ikonice… Sve što jednog fana može dodatno razveseliti.

Za efekt Jamesa Blunta djelomice je kriv i sam Robbie Williams, ljubimac mnogih Britanca, koji ih je svojim posljednjim izdanjima maksimalno razočarao pa su utjehu našli u Bluntu i sličnima, u nadi da će naći novu zvijezdu koja će treperiti sljedećih desetak godina mainstreamom popom. James, ali i ostali, odlično su uskočili na taj vlak pa se sa solidnim albumima popeli na same vrhove ljestvica, čime su sakupili veliki broj fanova.

“All the Lost Souls” je solidan nastavak na prvijenac, pa ako volite srcedrapajuće pjesme, onda imate siguran zgoditak s ovim albumom za ovu godinu, makar čisto sumnjam da će polučiti isti uspjeh kao i “Back to Bedlam“.

Izgleda da smo u Bluntu dobili jednog jakog kantautora s kojim ćemo se još dugo susretati pa smatram da on može i mnogo bolje od ovog.