Prilagodi se situaciji

Novim albumom The Maccabees su krenuli u istraživanja novog terena i u potpunosti uspjeli, ako se gleda prijem “Given to the Wild” kod publike na Otoku. Ipak, album nije tako savršen, samo zvuči ‘britanski’.

U početku karijere, bend se podosta navukao na indie rock zvuk koji su patentirali bendovi poput The Libertinesa. Takvih je bendova bilo mali milijun, pa nisu mogli doći do većeg i značajnijeg uspjeha, osim povremeno s pokojom singlicom koja se često vrtjela po radijskom eteru. Naravno, to vrijedi za naše krajeve, ali ne u Britaniji gdje je hype napravio svoj dio posla.“Colour It In” iz 2007. i “Wall of Arms” iz 2009. bili su dobri albumi, povremeno zabavni, a (pre)često monotoni ne razlikujući se previše od albuma sličnih bendova, pa su zaključili da trebaju nešto promijeniti u svojoj svirci. U tri godine, koliko je prošlo između novog i posljednjeg albuma, bilo je dovoljno vremena da se okrene novi list u karijeri.

Što reći? The Maccabees danas zvuče kao neki od najpopularnijih britanskih bendova zadnjih 20-ak godina. Ponajprije “Given to the Wild” zvuči kao rani Muse dok su još uvelike kopirali Radiohead s mješavinom ranog Coldplaya uz podosta sanjive i mutne shoegaze melodije. Računica je vrlo jednostavna: Muse + Radiohead + Coldplay = novi britanski glazbeni bogovi.

Pjesme s albuma teško mogu doseći vrhove top-ljestvica, ali kao cjelina one zvuče zaista dojmljivo i moćno, no bez potrebnog efekta koji bi mogao iznenaditi slučajnog slušatelja. Sličan potez u karijeri napravili su i The Horrors, pa sada bendovi poput Elbowa imaju sve veću i veću konkurenciju.

Prvi dio albuma većinom prolazi nešto mirnije, ali uz vrlo bogate glazbene podloge zanimljivih gitarskih i ponekad vokalnih rješenja, dok je drugi dio, počevši od najavnog singla “Pelican“, življi, dinamičniji, hitoidniji, pa se ipak čini da ovaj album ima favorite kojima bi mogao očarati širu masu, tako da novonastali britanski hypa nije uzaludan.

“Went Away” na pola je puta između U2, Coldplaya, Kings of Leon i Arcade Fire, dok naprimjer već sljedeća “Go” i dalje posuđuje The Edgeove riffove, ali prividno odlazi u eksperimentalnije world music ritmove kakve već desetljećima upotrebljava Peter Gabriel, a bučni i zborni refren daje pjesmi snagu stadionskog rocka.

Juda Makabejac uvijek se prilagođavao situaciji, pa tako su i The Maccabees slijedili njegov primjer. Prodaj sve što imaš i kreni dalje jer indie je postao već potrošena roba i gle čuda, uspjelo im je napraviti odličan odmak od dosadašnjeg rada i krenuti u skroz novi pravac s kojim se očito mogu odlično nositi.

Zanimljivo je i slaganje pjesama na albumu, pa se čini da se iz pjesme u pjesmu pumpa atmosfera, da do usijanja album dolazi tik pred kraj, a najjače pjesme nisu izbačene u prvi plan kako onaj slabiji dio ne bi bio ostavljen tamo negdje za kraj, što nitko ne bi previše slušao.

U konačnici nije teško zaključiti da “Given to the Wild” jest najbolji i najcjelovitiji album The Maccabeesa, a ako iskoriste svu pažnju koja im se ovog trenutka pruža, mogli bismo, ako već nismo, dobiti novi veliki britanski bend.