Priči je došao kraj

Kultorološki, srpski punk bend Goblini upadaju u onu definiciju benda koji uporno odbija bilo kakve granice ili usporedbe. Oni su tip benda koji teži biti u isti trenutak žestok, nježan i pronicljiv. Onaj tip benda koji nastoji iz svoje publike izvuči maximum, kao što su to radili The Sex Pistols, čiju majicu nosi pjevač na naslovnici albuma, a čijom glazbom glazbeno gledajući baš i nemaju previše sličnosti.

Po atraktivnosti među publikom bih ih mogao porediti s Atheist Rapom, po zvuku s Ten Foot Poleom ili po našim mjerilima s This Side Upom dok kulturološki aspekt koji su ostavili na svakog pojedinca koji je prisustvovao njihovim koncertima je sasvim osoban tako da u to niti ne ulazim. No, ono što imamo ispred sebe je više nego razočaravajuće. Sa samo jednom studijskom pjesmom – “Pričaš” i u svijetu punk glazbe uobičajnih 20-ak pjesama na albumu koje su snimljene live te čistom željom da se ispuni CD, umjesto da se prenese poruka, Goblini su upali u probleme.

Zašto? Zato jer bend koji ima ovakve stavove, ovako snažan scenski nastup, a lošu ideju o live CD-u čije su pjesme snimane na više lokacija i to u roku od dvije godine na sasvim različitim mixetama, sasvim različitim soundovima – jednostavno mora unijeti u album određeni stupanj zbunjenosti. No rasčlanimo sve to.

Pjesma “Daleki Put” pokazuje svu pretencioznost live benda i njegovu sposobnost da očara publiku, ali nikom nije prezanimljivo slušati pjesmu u koju bend uz predugačak uvod unese svega par riffova te iste dionice prerađuje kroz cijelu pjesmu. E sad, zanimljivosti počinju sa sljedećom pjesmom “U Magnovenju”, jer svatko tko ima iole sluha može čuti da je ovdje riječ o sasvim različitom ozvučenju kao i o sasvim drugom načinu snimanja jer se u ovoj pjesmi bass dionice sasvim dobro čuju dok na prethodnoj pjesmi nije bilo tako.

No, da ne bi sve ispalo totalno crno, spomenuti ću i pjesme koje su me dojmile. Prva od njih je “Bella Ciao“, čije podrijetlo valjda ne moram objasniti. Zanimljivo je da skoro svaki anarho-punk obrađuje ovu pjesmu na skoro identičan način, a onda i dalje zvuči poprilično dobro. Jasna poveznica sa britanskim punk bendovima dolazi kroz obradu The Exploited “Punk’s Not Dead“. Iako su pjesmu preveli dijelom na svoj jezik, zadržali su melodiju i refren originala kojeg nije tako lako za zaboraviti tako da je za mene ovo bio ugodan povratak korijenima, no za njih ipak to nije bilo dovoljno da se izvuku iz lošeg prosjeka ocjena.

Kao što sam prije rekao, zvuk na pojedinim pjesmama je stravično loš, ne znam tko je sjedio za mix-pultom ozvučenja i snimao te naštimavao bend, ali tu osobu treba poslati na otpust. Kao što treba poslati na otpust i članove benda, koji su napravili toliki utjecaj na našu punk scenu, svirali po cijeloj SiCG, Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, a zapravo su taj svoj kredibilitet uništili ovim izdanjem. Ovo izdanje može proći kod ljudi kojima kvaliteta zvuka ne predstavlja neku preveliku prepreku pri slušanju CD-a, no za mene i većinu ljudi koji cijene dobar i kvalitetan zvuk ovo je razočaravajuće,

Ne želim sada pokrenuti nekakve tenzije, ali kad kvaliteta zvuk između pjesama skače od 65% do 10% slušljivosti onda shvaćate o čemu ja ovdje pričam. Nažalost, ovim izdanjem postajem još više uvjeren da u balkanskom (ipak je ovo Balkan) punku nema više nikakvih mjerila za kvalitet i sound. Znam da je teško skupiti novce za studio, a pogotovo za producenta, ali ljudi na kompjuteru se danas mogu napraviti čuda. Anyway, koliko god volio Gobline i koliko god cijenio ovaj CD, ne mogu preći preko činjenice da je ovaj CD bolna točka za sve koji su ih ikad slušali. Goblini nisu uspjeli napraviti od ničeg nešto i stvarno se zeznuli oko snimke. Šteta, ovo je vjerojatno zadnje što ćemo ikad čuti od njih.