Priča o jednom gradu od benda koji zna pričati priče

Poznavateljima američkog benda The Jon Spencer Blues Explosion osmi po redu album će doći kao malo čuđenje i iznenađenje.

Naviknuti na beskompromisni blues rock i garage rock s punk elementima, ovaj album donosi ponešto invencija i intervencija. Ta želja za uvođenjem novih elemenata u glazbu nije ništa neobično i mnogi se bendovi s vremenom mijenjaju i pokušavaju osvježiti svoj zvuk.Kako dolaze iz New Yorka pomalo su lokalpatrioti i jako vole svoj grad i cijene njegovu glazbenu kakva je ona nekada bila. Tako su novi album nazvali dokumentom New Yorka – kronikom terora i ljubavi. Čak štoviše, portretom tog grada s kojim su toliko suživjeli da ga prenose u ovim novim pjesmama. Grad i urbana kultura, sve njegove loše i dobre strane, oni na vrhu i oni na dnu – sve je to ispričano na ovom albumu. Gradski život i portret tog svijeta kroz glazbenu prizmu zaista nije toliko nov pokušaj, no kod ovog benda to je napravljeno na njima svojstven način.Prvo što primijetite kod preslušavanja su jaki utjecaji alternativne scene ’80-ih, mnogo funka i rockabillya. Žestoki su kao i prije, ali sada je to malo suptilnije jer je taj podtekst funka jako intenzivan na albumu.Jon Spencer zna svoj zanat i vokalno je sve na razini, tekstovi su pomalo zajebantski i direktni, što ide uz taj žešći blues rock zvuk. Tako je uvodna “Funeral” pravi primjer takvog sarkastičnog pristupa s elegantnom distancom i finim nijansiranjem zvuka u kojem se miješaju funk, blues i punk.

“Wax Dummy” i “White Jesus” su također stvari s ironičnim prizvukom i pristupom, dok je “Dial Up Doll” zabavna i plesna numera koja podsjeća na ranije stvari.

Eksplicitna posveta gradu New Yorku je “Tales Of The Old New York: Rock Box” u kojoj je sažet taj duh albuma koji progovara o gradu i njegovoj glazbi i životu uz tu glazbu. The Jon Spencer Blues Explosion mnogo duguju osamdesetima i nisu se libili ponuditi to na ovom albumu.

Smislena priča s jasnom poantom je najjači topos ovog albuma. Iako ima i slabijih stvari u sredini albuma gdje se malo gubi nit, izvukli su se pred kraj i vratili priču na svoje mjesto, kako je i počela – s posvetom gradu i njegovoj baštini te lakoćom pristupa teškim temama koje su uspjeli tako suptilno prenijeti u rock’n’roll štih. Na prvo slušanje album možda i ne sjedne starim fanovima, no ako mu date priliku “Freedom Tower – No Wave Dance Party” će vas potaknuti na zabavu i dobro raspoloženje kako su uglavnom i dosad uspijevali.