Priča o američkim imigrantima

Malo je bendova koji u svojim poznim godinama urade dobar i slušljiv album. Mnogi se šlepaju na starim hitovima, a novije pjesme služe im tek kao izlike za nove turneje i mlaćenje para. Umjesto da se potrude napraviti dobar album kao zahvalu za dugogodišnju potporu svojih fanova, svrha novog albuma im je samo povećanje hrpe zelembaća koju ne mogu potrošiti oni, a ni 2-3 generacije njihovih potomaka. Na svu sreću, ovdje nije takav slučaj.

Vjerujem da je većina ljudi čula za Los Lobos, ako nikako drugačije, onda barem po mnoštvu filmova (i naravno soundtracka) na kojim su gostovali. Jedan od njih, “La Bamba”, bio je biografski film o prerano poginulom Ritchieu Valensu (zrakoplovna nesreća u kojoj su poginuli i Buddy Holly i The Big Bopper), koji im je donio istoimeni veliki hit. “La Bamba” je ostala jedna od rijetkih pjesama koja je zasjela na vrh Billboarda, a da nije na engleskom jeziku.

Tu bih još volio spomenuti tamburanje s Banderasom u “Desperadu” i pjesmu o prelijepoj Marii iz “Mambo Kingsa”.

Osnovani su početkom ’70-ih i dosta dugo su čekali na svoj prvijenac, ali malo po malo izrastali su u jedan od najboljih bendova u svojoj kategoriji. Sada, nakon više od tridesetak godina postojanja, prvaci latin-rocka Los Lobos su izdali novi, 13. po redu studijski album “The Town And The City“.

Kako i obično biva, i dalje progovaraju o teškim uvjetima Meksikanaca (ujedno i ostalih imigranata i ‘neamerikanaca’) u SAD-u kroz 13 pjesama koje prolaze mnoge žanrove, od iskonskog bluesa i rocka do takozvanog tex-mexa, mješavine modernih i tradicionalnih meksičkih zvukova.

Priča o imigrantima započinje u “The Valley“, laganoj psihodeličnoj pjesmi s različitim feedbackovima i zavijajućim gitarama u kojoj se očituje sva genijalnost Los Lobosa. “Hold On” je još jedna tmurnija pjesma, dok se “The Road To Gila Bend” ističe svojim življim ritmom i zanimljivim gitarskim solo dionicama.

“Chuco’s Cumbia” je prava meksikanska pjesma, u punom smislu te riječi, jer je pjevana na španjolskom i takvog je ritma, dok s “Luna” i “No Pueda Mas” posjećuju Karibe i njihov plesni groove. “The Town” zatvara ovaj album u najboljem svijetlu što je ujedno i vrhunac albuma. Laganim ‘piganjem’ po gitari u različitim soloima pospješuje se atmosfera tužne uspavanke, ali i upozorenja.

I dok se Santana bori koga će sve ugostiti na albumu, umjesto da se više bavi samim pjesmama, Los Lobos su dokazali da spadaju u sam vrh latino glazbe, da mogu spojiti svoje meksičko porijeklo s novom domovinom (naravno SAD, nedosanjani san skoro svakog Meksikanca).

Ponekad se stvarno čini da je lako uraditi dobar album jer nekima to polazi bez većih problema. Dodatni plus ovog izdanja je što svakim slušanjem otkrijete nešto novo i album vam se još više svidi. Tako je i meni, nakon prvog slušanja bio dobar, a sada mi je vrlo dobar.

U većini tužnijih tonova, tek ponegdje razigrani, Los Lobos su nam približili probleme koji muče njihove sunarodnjake u novoj državi kroz svoje viđenje koje su prenijeli nizom prekrasnih pjesama.