Prezreli nastup mlade dive

Od 2001., kada se pojavila, Alicia Keys je na pop scenu prepunu kreveljenja i izazovnih minica i grudnjaka uvela dozu osvježenja i jednostavne talentiranosti. Izredala nam je par hitova koje su znali svi, i crni i bijeli, i poperi i hip hoperi. Nakon samo dva albuma počela se pojavljivati na raznim diskografskim nagradama, na svim mogućim top listama, pa su taj vrhunac izdavači pokušali iskoristiti što bolje.

To su napravili jednim, iako unplugged, tipičnim koncertnim izdanjem. Da sam George Bush, uveo bih zakon da unplugged smijete snimiti tek nakon, recimo, sedmog studijskog albuma. Alicia se malo požurila.

Nisam ni sumnjao da će za taj nastup oko sebe skupiti najbolje svirače, i nekako na smiješan način sam siguran, da su svi crnci. Zbilja su dobri. To se odmah pokazalo na uvodnoj plesnoj “Karma” i funk remek-djelom “Heartburn” na kojima se vidi da će originalne verzije ovdje biti, ne samo jednostavno prebačene na akustične instrumente, već prearanžirane i prilagođene ovakvoj intimnoj koncertnoj atmosferi.

To baš i nije najbolje ispalo na “A Woman’s Worth” čiji refren mi ovdje zvuči pomalo glupo i bezvoljno, dok se stvari puno popravljaju na odličnoj novoj “Unbreakable” koja će se sigurno jednog dana naći na njezinom ‘best ofu’.

Počeci pjesama sve su češće ispunjeni kratkim monolozima i pomalo umjetno ležernom čavrljanju s publikom ili članovima benda koje se kasnije lagano pretvori u jedan od njezinih hitova. Osim ponekog, za Aliciu, čudnog ubaca uz stilu “Come on, girls. We deserve it” ili onog zavodničkog “A-a”, pjesme zvuče dobro, pogotovo mega hit koji će se vjerojatno slušati i za 25 godina “If I Ain’t Got You“, te “Diary“.

Na “Wild Horses” od Stonesa pridružio joj se Adam Levine iz Maroon 5 i, unatoč činjenici da bi možda tu neki drugi glas bolje pasao, odradili su fora romantičnu suradnju. Sve veći broj laganica tipa “Fallin’” natjerale su me da se zapitam: “Curo. Imaš 24 godine? Pa daj malo svjetlosti na sve to. Odi van barit dečke, vuci ih za nos, zabavljaj se na partyjima, putuj u jahtama, kupi ogromnu kuću i pokaži nam ju na MTV Cribs! Nemoj još snimati unplugged!”

Na kraju albuma pokušala je poslušati moju želju za malo atmosfere pa je pokušala, kako sama kaže: “Započeti pravu zabavu”. Ugostila je par svojih najdražih reperčića na posljednjoj “Love It Or Leave It / Welcome To Jamrock” i umjesto da se sad raspriča kao nakon “How Come You Don’t Call Me” (ženska je mljela dvije minute) i zapalila atmosferu, ona je dečkima ponosno viknula “Brooklyn” i CD je završio. Pa sad pričaj, ženo! Pjevaj nam!