Previše mjehurića nizašto

    1740

    ShafMaGhandi

    Double Bubble

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: Halelu / Trolik

    Žanr: Elektronika

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. ShafMaGhandi
    2. Shaman
    3. Journey of Odysseus
    4. Greenfields From Somewhere
    5. Trance
    6. Beyond the Stars
    7. Whale Song
    8. Droplet
    9. Spring Cloud

    Prema njihovom službenom priopćenju, zagrebačko-čakovečki duo ShafMaGhandi ima impresivno glazbeno iskustvo, a sudeći po svojim uvjerenjima još i impresivnije glazbeno nasljeđe – no zašto je konačni efekt njihove nastupne ploče tek mediokritetsko poigravanje nečijim živcima kroz uvriježene filtere isforsiranog opuštajućeg zvuka, izvan kojih se nekako i sami ne trude iskoračiti, prepustivši slušatelja (beznadnom) iščekivanju kako će na kraju dobiti nekakav ‘veliki prasak’…

    Glazba koju njeguju, s jedne strane je vrlo delikatna, no s druge je zbog ovakvih odavanja počasti i krajnje jednodimenzionalna – jasno ukazujući kako u moru odanih štovatelja jednako tako postoje i odani štreberi; već po naslovima tema zastupljenih na ovom albumu, nekako se da zaključiti kako zvuči i njegov sadržaj.

    Nažalost, u svojoj raspršenoj paleti zvukova, cjelina previše luta – bilo u obliku sugestije odlaska u, autorima omiljenu daleku zemlju ili one tipične ‘duhovne inspiracije’ nečim što ih fascinira, ali što možda i sami u potpunosti ne razumiju, iako se uporno trude prikazati kao ultimativni filozofi.

    U moru predvidljivih pejzaža prožetih ukusnim dimom popušene marihuane, nazire se pokoji trenutak na kojem ShafMaGhandi zaobilaze spomenute, vlastite štreberske sheme.

    Muziku podržava

    Uvodna tema “ShafMaGhandi“, na simpatičan način čak uspjeva izvšiti svoj flert s Massive Attack – vokal odjekuje u pomalo klaustrofobičnom tonu, naginjući stilskim definicijama jednog Horacea Andya. Diskretni nastavak naslovljen “Shaman” održava ravnotežu kao nenametljivi instrumental prožet akustikom, no služi tek kao ‘most’ trećoj, nešto usporenijoj temi s ploče – “The Journey of Odysseus“, u kojoj duo pronalazi svoju idealnu formulu ‘različitih’ glazbenih stilova ponudivši jedan, uhu sasvim ugodan eksperiment.

    U tome jednako uspjevaju i teme “Trance” ili “Whale Song“, kojima duo iskoračuje iz vlastitih jednodimenzionalnih okvira dub-reggae filozofije, na zanimljiv način pomiješajući robotizirane vokale, svoje omiljene efekte, bubnjeve ili gitarističke ulete u ambijentalno dosljedan komadić glazbe.

    No kako je na početku istaknuto, ShafMaGhandi nažalost nisu odoljeli prepuštanju samih sebe na milost i nemilost djetinjem prebiranju po space-efektima i dosadnjikavim varijacijama uz obavezne ‘Jah!’ i slične, isklišeizirane fraze (‘Love, peace and unity‘, ‘Rastaman‘)…

    Te fraze u njihovom uhu možda i zvuče iskreno, ali u odnosu na trećeg slušatelja ne djeluju previše uvjerljivo – više su odraz nekakvog tipičnog odrastanja i suočavanja s vlastitim demonima prošlosti, u kojem ovakva glazba ima ključnu funkciju duhovnog prosvjećenja; “Greenfields from Somewhere” tu je najkonkretniji primjer.

    Beyond the Stars” pak ostaje primjer koji će možda i zaživjeti na nekoj od uvriježenih kompilacija tipa “Buddha Bar” ili “Cafe del Mar”, gdje se ShafMaGhandi neće bitno isticati među sličnim sladunjavim ambijentalnim komadićima glazbe za formalno ispunjavanje tišine.

    Isječak “Droplet” nadovezuje se na završnu, lijepu temu “Spring Cloud” – no u tom ključnom segmentu niti jedna ne ostavlja svoj bitan odjek. “Droplet” je samo jedan mali neprimjetni ‘filler’ bez glave i repa, dok “Spring Cloud” više zvuči poput zalutale numere za nikad realizirani film o pronađenoj sreći.

    Produkcijski, ovo je solidno odrađen album no kvalitete dueta zbog svojevrsnog šaranja nisu dovoljno izražene na njemu – koliko su ShafMaGhandi svjesni vlastitih sviračkih kvaliteta a u skladu s ponuđenim ostvarenjem i propusta, ovisi o tome koliko su spremni i dalje pribjegavati jednodimenzionalnoj koncepciji glazbe kakvu vole i stvaraju.

    Za neke od ovdje zastupljenih tema, uz zvuk bi sigurno odgovarala i idealna vizualna pratnja – iako na trenutke potiču maštu, ShafMaGhandi još uvijek, i nažalost, kreću se nekom linijom manjeg otpora, lebdeći u neopisivom vakuumu, prepušteni ‘nedokučivosti’ vlastitog eksperimenta bez konkretnijeg cilja.

    Krasi ih vrlina istraživanja zvukova no u podosta iznesenih primjera njihova eklektičnost rezultira stereotipnim poigravanjima, kako vlastitim idejama tako i strpljenjem slušatelja. Hrvatski prijevodi tema s unutrašnje strane ovitka dodatno doprinose potencijalnoj neozbiljnosti cjeline (‘Zelena livada tam’ negd’e?!?‘).

    Generalni problem albuma “Double Bubble” jest što se previše trudi zvučati umilno i sanjivo – dok istovremeno njegova utopija zna i iziritirati.

    Priča u pogledu ShafMaGhandi stoga bi bila puno zanimljivija kad duo ne bi toliko robovao već prokušanim, i prije svega, preočitim zakonitostima dotičnog žanra; a u podosta iznesenih primjera to je upravo ono jedino što možemo čuti; striktan zvuk prepun lijepih ali neispunjenih želja. Jednima će se sigurno kao takav i svidjeti, neke druge će tek ugodno uspavati – i ostati zaboravljen kao prolazan ljetni san…

    Muziku podržava