Previše ispoliran album

KT Tunstall se promijenila od vrlo suvisle kantautorice koja je svojim prvijencem “Eye to the Telescope” skrenula pažnju na sebe do sadašnje sasvim obične pop pjevačice koja pokušava doseći vrhove top-ljestvica na lakši način.

Da nešto nije u redu, može se naslutiti već po samom omotu albuma, na kojemje KT Tunstall u kratkoj bijeloj haljinici sa svjetlucavom gitarom prepunom šljokica u rukama. Ovakav izgled više odgovara nekoj tinejdžerici, a ne ženi koja bi trebala imati jače ‘svoje ja’, i koja je prošla 30. prije nekoliko godina.

Svijet se upoznao s KT Tunstall izvrsnim siglom “Black Horse and the Cherry Tree”, koji je nosio cijeli album, a imali smo ga prilike čuti i u mnogim reklamama. Izgleda da joj je taj iznenadni uspjeh malo naškodio u kreativnom smislu pa se odlučila ovaj put više prikloniti popu kakvog sviraju The Corrs nego rocku i folku. Većinu toga je zakuhao njen dugogodišnji producent Steve Osborne, ali rezultat je ovdje previše ispoliran, nedorečen, da ne kažem loš.

U najboljim dijelovima albuma, Tunstall zvuči kao tek nešto zreliji The Corrs ili mnogo slabija Dido, negdje u rangu s prosječnom Sheryl Crow, čime se zasigurno ne može zadovoljiti. Pop melodijice koje prevladavaju albumom ponegdje su vrlo ljepljive, lagano ulaze u uho, ali kada ih čuješ sve u nizu, tek se u rijetkim trenucima osjeti neka spontanost i razigranost, tek je poneka stvarno posebna, dok se ostale mogu shvatiti kao odrađivanje posla.

Raspored samih pjesama na “Drastic Fantastic” mi je pomalo neuobičajen jer su ‘najradiofoničnije’ pjesme smještene prema kraju albuma, a ne na samom početku, kako to rade mnogi izvođači. Time se dobiva na jednoj dinamičnosti, ali ipak, nažalost, ne spašava cijelu situaciju jer je cijeli album ipak samo prosječan.

Album otvara “Little Favours“, koja je nešto žešćih gitara (ne pretjerano) s vrlo iritantnim refrenom u stilu već više puta spomenutih The Corrs, a slijedi je dosta neuobičajena i sanjiva “If Only“, koja me pomalo podsjeća na Supergrass, a u njoj Tunstall pokazuje kako sve može zavijati uz glazbenu podlogu.

“White Bird” je vrlo lagana i gotovo folk ugođaja, “Funnyman” još jedna guitar-pop razbibriga, dok najavni singl “Hold On” ima vrlo zabavan ritam kojeg pospješuje neprestani pljesak ruku. “Hopeless” je jedna od najboljih na albumu, a zvuči kao Oasis kada bi svirali čisti pop, dok je “I Don’t Want You Now” još jedna malo bučnija, ritmičnija i skladnija pjesma, koja podiže cjelokupni dojam.

Pred sam kraj albuma nalaze se nešto akustičnije pjesme koje su duboko ukorijenjene u folk maniri, a samim tim mi je još manje jasna sama naslovnica “Drastic Fantastica”.

Svatko ima pravo na krivi potez u karijeri, a nadam se da je KT Tunstall ispucala svoj s ovim album. Nekoliko manjih ‘hitića’ se nazire na albumu, ali to je i njegov maksimalan doseg, jer se kvalitetom ne može uspoređivati s mnogo boljim albumima srodnih joj kantautorica. Ljepljivost melodija uništilo je većinu dobrog što inače radi ova škotska autorica, tako da ukupna ocjena ne može biti bolja.

Šteta, ali nadam se da će uspjeti prebroditi malenu krizu, vratiti akustiku u prvi plan, a ne već toliko puta isforsiranu pop produkciju koja samo uništava izvrsne ideje koje joj se vrzmaju po glavi. Najbolji primjer za to je kraj albuma!