Previranje po ostavštini blacka

Drugi po veličini norveški grad Bergen i jedna od kolijevki black metala (Immortal, Burzum), odaslao je u svijet još jedno ime – Sulphur. Točnije, radi se o ostavštini black metal skupine Taakeriket, koja nije ostavila neki značajniji trag.

Nisam baš siguran da će Sulphur napraviti puno više iako je sasvim solidan (ali ništa više od toga) bend. I to bend čija bi se muzika mogla, onako pojednostavljeno, okarakterizirati kao black metal s utjecajima deatha.

Taj stilski mix najočitiji je u vokalnim izvedbama, koje moduliraju između scream i growl varijanti, dok su gitare sirovije, distorziranije, bliže blacku, mada imaju i skladnih heavy riffova, ali i brutalnijih, deatherskijih opcija. Produkcija je također rađena na siroviji način, puno bliža onoj od prije desetak ili nešto više blackesrkih godina, nego današnjoj, modernijoj i usavršenijoj.

Vjerujem da se na taj način pokušala sačuvati izvornost blacka, u čemu se djelomično i uspjelo. Od blackerskijih pjesama izdvajam “The Thousand Years Of Plague“, onako Immortalovsku pjesmu, koja čak ima i piano dijelova, a slična je i “Spilt Blood & Brente Knokler“, s time da se u njoj umjesto piana čuju akustične gitare.

“The Summonig” je spora pjesma s heavy solažom, “A Relic For The Damned” je stvar s najjačim utjecajem deatha, dok je miks navedenih pravaca najbolje posložen u “Mater Of Storms“, s ipak jačim utjecajem blacka, kako u vokalnim, tako i u gitarističkim izvedbama.

Za prvi je pokušaj ovo sasvim solidan albumčić, koji, iako ne donosi ništa previše novoga, ima svojih dobrih strana. Koliko će one biti prepoznate od fanova ovakve vrste metala, teško je reći. Jer, ljudi se uvijek radije okreću prema definiranim stilovima, što ne mora značiti da će u potpunosti odbacit ovu ovdje mixturu.