(Pre)teško breme kultnog statusa

“The Weirdness” je prvi album The Stoogesa nakon “Raw Power” iz 1973. Doduše braća Asheton nisu bila baš zadovoljna svojom ulogom na tom albumu, te ga ni ne priznaju kao pravi The Stooges album, pa se ovaj album nadovezuje na prva dva albuma “The Stooges” i “Fun House“.

Na “The Weirdness” je Ron opet na gitari, Scott je na bubnjevima, a pokojnog Davea Alexandera na basu zamijenio je Mike Watt bivši član bendova Minutemen i Firehose i dokazani The Stooges fan.

Nekoliko problema s novim albumom The Stoogesa postoje a priori. Kao prvo, The Stoogesi sigurno ne bi ovako zvučali da su kojim slučajem nastavili djelovati svih ovih godina. Vjerojatno bi nastavili razvijati svoj zvuk i tko zna na što bi to danas ličilo.

Od njih se sad očekuje da zvuče ‘kao The Stoogesi’, onako kao što su zvučali prije gotovo 40 godina. Tada su svirali sirovi garažni rock, koji je prštao od energije i neobuzdane strasti. Svojim izričajem i pristupom ostvarili su ogroman utjecaj na rock glazbu.

Danas je naravno nemoguće napraviti album koji bi se mogao mjeriti s onim starim. Ne zato što se takve pjesme ne mogu više napisati, nego zato jer je u međuvremenu izraslo na tisuće bendova inspiriranih The Stoogesima i uistinu je nemoguće novim albumom doseći revolucionarni značaj djela s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih.

A kako zvuči “The Weirdness”? Od uvodne “Trollin’” jasno je da je to Stooge album. Sirovi riffovi i distorzirane, iskrzane solaže Rona Ashetona ne prestaju, kao ni Scottovo čekićanje po činelama. Međutim, ne očekujte nove “No Fun” ili “I Wanna Be Your Dog”. Svirka, iako i dalje jednostavna, je izgubila dio one svoje primitivne čari. Također produkcija, iako ogoljena previše je ravna, pa otupljuje oštricu pjesama.

Cijeli koncept je i usmjeren na to da se The Stooges prikaže kao one stare, sirove ‘no bullshit’ The Stoogese. Oblikovanje je kao i svirka ogoljeno do kosti (album je snimio Steve Albini). Uz gitaru, bas i bubanj pojavljuje se još samo Steve Mackay na saksofonu, koji je dao izniman doprinos na “Fun House” i Brendan Benson (još jedan dečko iz Detroita) kao prateći vokal u “Free & Freaky“, jednoj od pamtljivijih stvari na albumu.

Iggyjevi tekstovi nastoje biti provokativni i vulgarni, no u tom pokušaju često ispadaju isforsirani (doduše, Iggy nikad nije ni bio najodmjereniji tekstopisac). Stari The Stoogesi su bili nekontrolirana eksplozija, novi zvuče kao The Stooges cover band. Jasno je ignorirana Iggyjeva samostalna karijera i album se radilo s predumišljajem, odnosno početnom predodžbom kakav treba biti The Stooges album.

Kad se stvari tako postave ne treba čuditi što je najbolje stvari na albumu one koje su se najviše udaljile od zadanog zvuka, poput naslovne nervozne balade sa zlogukom gitarom i Iggyjem koji pjeva jednim od svojih post-Stooges glasova, te pritom zvuči kao da je opsjednut demonom Franka Sinatre.

Sigurno je Iggy Pop još uvijek istinska r’n’r beštija koja podivlja svaki put kad čuje električnu gitaru, no na ovom albumu bolje zvuči kad to ne nastoji previše naglasiti, kao recimo u “Passing Cloud” u kojoj se kombinira sirovi zvuk braće Asheton, free-jazz Steva MacKaya i sve ono najbolje što je Iggy naučio od Davida Bowiea.

Više nije nikakva vijest da se neki bend okupio nakon duge pauze i naizgled definitivnog raspada. Okupljaju se svi: super-uspješni bendovi poput The Police ili The Who ili kultni sastavi koji su karijeru završili bez ikakvog profita poput MC5 ili New York Dolls. Naslov novog albuma potonjih “One Day It Will Please Us To Remember Even This” sugerira s kakvim se moralnim dilemama susreću upravo ova druga vrsta bendova prilikom novog okupljanja – jednostavno, s tim potezom se ruši veliki dio kultnog statusa koji bend uživa.

“The Weirdness” bi izdržao usporedbu s većinom bendova čija glazba The Stoogesima duguje puno toga, no danas ipak postoje bendovi koji se nastavljaju na njihovu tradiciju, a zvuče bolje i svježije nego oni sami. No, neke pjesme, posebno one koje se nastavljaju na istraživanja s kojima su The Stoogesi stali na “Fun House” (dakle, one s Mackayom), pokazuju da možda još uvijek imaju što za reći.