Pretenciozno prenemaganje

Već svojim prvim hitom “Comfortably Numb” Scissor Sisters su privukli mnogo poklonika, ali i mnogo anti-fanova kojima se nije sviđala cijela disco-gay parada ili moderna prerada Pink Floydovog klasika. Svakim danom se povećava broj jednih i drugih što nam najbolje prikazuje ovo izdanje.

Sam prvijenac, koji je dobio ime po samoj grupi, donio je pregršt pop dance hitova koji su se pjevušili tijekom 2004., a ujesen 2006. je uslijedio nastavak u vidu albuma “Ta-Dah” kojeg je ponijela pjesma “I Don’t Feel Like Dancin'”, koja je bila jedna od najslušanijih te godine.

Godinu dana od objavljivanja tog albuma i radi zadovoljavanja žeđi fanova za novim izdanjima, bend se odlučio izdati koncertni DVD “Hurrah! A Year of Ta-Dah“.

Na DVD-u se nalazi standardna spika, jedan koncert (koji je snimljen u Londonu, ‘u drugom domu benda’ po riječima samim aktera), niz spotova koji su promovirali posljednji album, ponešto raritetnih snimki, dokumentarac koji govori što su sve prošli u posljednjih godinu dana i bonus audio CD sa snimkama s koncerta. Reklo bi se, na prvi pogled jako zanimljivo, što bi i bilo da su Scissor Sisters dobar bend. Ali ovako…

Koncert k’o koncert, nafilali su skoro sve svoje pjesme s oba albuma, ali izvedba je, blago rečeno, katastrofa. Zvuk je loš, svirka neuravnotežena i čudna s pregrštom puhača koji povremeno malo izdižu glazbenu kulisu, a najveći minusi idu pjevaču Jake Shearsu zbog prečestog falšanja i mimoilaženja s melodijom uz neslušljivo falsetiranje i kreštanje (povremeno stvarno tako zvuči). Daleko je on od svojih uzora.

Najviše na živce idu ‘humorna’ šprehanja između pjesama gdje članovi benda pokušavaju biti duhoviti, ali to je tako patetično da se nitko ne može nasmijati. Posebno se u uho ureže kada Ana Matronic priča kako su tijekom turneje posjetili Rim i Vatikan gdje je upoznala Isusa koji joj je rekao da voli homoseksualce. Mislim, to ne može izreći nitko tko ima kvocijent inteligencije veći od amebe, ali evo, i ona je zvijezda.

Koliko su te ‘zvijezde’ razmažene, može se vidjeti odmah na samom uvodu dokumentarca kad se ne mogu prošetati jedan kat gore, nego idu liftom i zaglave u njemu na nekoliko minuta. Cijeli film je urađen u pravoj Scissor Sisters maniri s mnogo pompe, samohvale i njihovih nebuloza pa se još bolje može dobiti cjelokupna slika samog benda.

Spotovi su takvi kakvi jesu, i tome se nema što pretjerano dodati, disko s kraja 70-ih i početkom 80-ih je jako utjecao na njih pa su zbog toga i takvi video uradci. Posebni dodaci su psihodelična “Transistor” i akustični set od četiri skladbe u kojima se gubi pretencioznost benda i dobiva na simpatičnosti, makar je i to vrlo blijedo.

Zbroj svega je jedno vrlo bogato izdanje s brdom materijala koji će uvelike razveseliti fanove, ali s kvalitativne strane ne može dobiti previše pozitivnu ocjenu, a razlog je jednostavan, mane prekrivaju sve dobre osobine.

Najgori od svega je humor benda koji tek rijetko može nasmijati čovjeka, a on je toliko katastrofalan jer pokušavaju izvući neku višu (s)misao iz svake svoje note, pa sve zvuči vrlo filozofski nastrojeno zbog čega brzo dosade. Tu svakako moram spomenuti i iritantan glas samog Shearsa koji u live verzijama nema snage iznijeti pjesmu kako spada.

Na albumima se mnogo toga da smiksati pa sve zvuči puno bolje i efektnije (tada se može osjetiti dijelić disko groznice od prije 30-ak godina), ali ovako uživo i ogoljelo su stvarno loš bend. Žao mi je ljudi koji se deru, pjevaju i plešu na njihove tonove…

Dodaci na “Hurrah! A Year of Ta-Dah”-u malo podižu ocjenu, jer da ih nema, bila bi to čista jedinica!