Prerana kompilacija švedskog hitmejkera

Moje prvo upoznavanje s radom Andreasa Johnsona, bilo je tijekom 1999. kada sam preko radia čuo njegov dosta veliki hit “Glorious”. Kako to obično biva, ubrzo sam skrenuo do obljižnje CD-shopa i kupio album “Liebling”. Nakon preslušavanja, emocije su bile dvojake jer nekoliko hit-singlova pratio je niz dosta slabašnih pjesama.

U međuvremenu, gospodin Johnson je izdao još dva albuma koji su bili također samo solidni i ništa više od toga. Pošto je imao i jedan album prije već spomenutog “Lieblinga”, Andreas je odlučio skupiti sve svoje singlove, te ih upotpuniti s još nekoliko novih pjesama i izdati ih pod nazivom “The Collector“.

Izgleda da je i sam shvatio da mu karijera lagano klizi nizbrdo, pa je pokušava oživjeti na sve moguće načine. Osim ovog ‘best ofa’, počeo je redovito nastupati na švedskom pandanu Dore, ali nikako ne uspijeva pobijediti, prošle godine je bio treći, a ove su ga pobijedili dečki iz grupe The Ark.

Stil kojeg preferira je pop-rock koji pikira na visoka mjesta na top ljestvicama, ništa inovativno, već skladanje pjesama koje će se sviđati većini ne zahtjevnih slušača. Na prvi pogled to jako grubo zvuči, ali nema ništa loše u tomu jer pomalo zvuči na Robbie Willimsa s početka karijere, ali na skandinavski način. Hladnoća tih predjela nije mu ‘smrznula dušu’, već ga zagrijala na temperaturu u kojoj stvara hitiće kao na traci.

Preslušavajući mu cjelokupnu karijeru, imam dojam da je mogao postići mnogo više, mnoge pjesme su vrlo radiofonične, ali izgleda da je Švedska jako udaljena u odnosu na ‘kontinent’ na kojem se ipak većinom slušaju američki i britanski izvođači (čast izuzecima).

Ovogodišnja ‘gubitnička’ “A Little Bit Of Love” vraća nas u ’60-te svojim ritmom i svirkom, a podsjeća na mnoge plesnjake koje smo tisuću puta vidjeli u raznim teen filmovima tog doba, dok je prošlogodišnja “Sing For Me” gotovo tipična Williamsova pjesma.

Prvijenac “Cottonfish Tales” zastupljen je s dvije skladbe, pjesma “Seven Days” je lagana pop-folk stvar, a “Crush” također u pomoć zove Dylana i slične, ali ima i mnogo veću podršku u orkestru.

Pjesme s “Lieblinga” pokazuju da je već vrlo rano napravio dosta veliki zaokret u karijeri. “Glorious” je vrlo bombastična, dok je “The Games We Play” emotivna balada u stilu brit-popera, a “People” svojom prosječnošću kvari dojam.

“Deadly Happy” ima vjerojatno najhitoidnije komade jer je mnogo bačeno na pjevnost pripjeva. Tako je svaka od njih vrlo pamtljivih refrena, ali ipak ne dovoljno upečatljivih za potpuni uspjeh.

Njegov posljednji studijski uradak “Mr Johnson Your Room Is On Fire” je zastupljen samo s dva singla u kojima se kuži lagani zamor materijala, ali “Still My World” bih istaknuo kao moment u kojem Johnson ukazuje da može i zna kada se želi forsirati hitove. Tu su još dvije sasvim nove pjesme koje su tako-tako, a mjesto na ovoj kompilaciji je našla i “Superficial” njegovog bivšeg benda Planet Waves koji je izdao samo jedan album.

Preletjevši desetak godina u sat vremena “The Collector”, dojma sam da je Andreas Johnson solidan pjevač koji je trebao postići više. Tek nekoliko singlova koji su doprijeli do naših radija je premalo, ali što ćeš, da je materijal bolji, sigurno bi i mi pjevušili njegove pjesme i brzo zaboravili na Williamsova razočaranja u posljednje vrijeme.

Bilo bi mu mnogo bolje da je još malo pričekao, još koji album, ali izgleda da mu karijera dosta ‘visi’ pa se pokušava vratiti na bilo koji način.

Svaka kompilacija hitova ostavlja pitanja ‘što je tu suvišno, a što manjka?’, ali ovdje su zastupljeni svi važni trenuci u njegovoj karijeri. U svakom slučaju je veliki minus što se ova kompilacija dogodila tako rano, nakon samo četiri albuma, ali to je njegova odluka.

Možda već sljedeće godine uspije ostvariti želju o predstavljanju svoje zemlje na Eurosongu, pošto je prošle godine bio treći, ove drugi, a uvijek postoji i ‘ona’ poslovica o trećoj sreći. Pa, neka mu je sa srećom…