Prepun brod gostiju kod Fatboy Slima

Norman Cook a.k.a. Fatboy Slim je jedan od najvećih elektroničara u zadnjih 20-ak godina, a posebno ga je izdigla MTV generacija s kraja ’90-ih koja je zabrijala na “The Rockafeller Skank”.

Tada je i napravio nekoliko odličnih albuma, ali s vremenom je počeo posustajati, raditi sve lošije albume, pa je odlučio napraviti novi početak s novim projektom pod imenom The Brighton Port Authority odnosno The BPA.

U odnosu na prijašnje radove, The BPA se uvelike razlikuje od bilo čega dosad. U prvom redu, ovaj projekt je usmjeren podosta ka retro dance glazbi od prije tridesetak godina koju je obogatio nizom modernih elemenata (u prvom redu produkcija, izrazite bas dionice, upotreba gitara…) i nizom vrlo zanimljivih i popularnih gostiju.

Već svojim prvim singlom “Toe Jam” je ponovno skrenuo pažnju na sebe i to iz više razloga. Prvi je svakako hitoidnost same skladbe koja na vrlo prpošan način raspleše slušatelja i natjera na ponovno preslušavanje, drugi razlog bilo bi gostovanje legendarnog Davida Byrnea i mlađahnog repera Dizzeea Rascala, a sve zajedno su još začinili genijalnim spotom gdje se sprdaju s cenzurom.

Druga pjesma koja se također pojavila i oduševila prije samog izlaska albuma bila je uvodna “He’s Frank (Slight Return)” koja je tek nijansu slabija od “Toe Jam”. Na njoj gostuje ni manje ni više nego Iggy Pop koji se odlično snašao u zaraznoj dance melodiji.

Kada čujete ovakve dvije skladbe prije samog albuma, normalno je da očekuje velike stvari i od ostatka materijala, posebno kada znate da je svaku pjesmu dodatno obogatio drugi autor/pjevač. Na žalost, ostatak albuma “I Think We’re Gonna Need A Bigger Boat” je znatno slabiji od ove dvije skladbe, često dolazi do repeticije motiva, a samim time i do zamora materijala tijekom preslušavanja.

Kako dvije laste ne čine proljeće, tako niti Norman Cook nije pronašao novu muzu, nego je zapao u jednu prosječnost iz koje se ne može izvaditi. Znatan odmak od početaka u glazbenom smislu se jasno uočava, ali se čini da gospodin Cook nije u mogućnosti fokusirati se na cijeli album, već tek na poneki hit singl, budući da je ovako koncipiran i ovaj album, kao i neki raniji.

Vjerujem da će Cook na budućim radovima uspjeti pronijeti više energije u svoje albume, produžiti ju na više od nekoliko pjesama, tada bi ponovno mogao zauzeti visoka mjesta u elektroničkom svijetu, a ovako pomalo ispada kao starac kojeg šišaju mnoge mlade nade, od LCD Soundsystema i Soulwaxa, preko Hercules And Love Affaira, pa do više rock orijentiranih Hot Chip ili Klaxonsa.