Preobrazba

“Once I Was An Eagle”, četvrti studijski album 23-godišnje Laure Marling, donosi 15 kratkih priča, te umetnutu instrumentalnu međuigru.

Funkcija dvominutnog interludija ovisi o interpretaciji ciklusa, točnije, doživljavamo li ga kao prijelaz iz pjesme “Devil’s Resting Place” u “Undine” ili kao prijelaz između dva zasebna dijela. Međutim, plauzibilnije objašnjenje proizlazi iz interpretacije albuma kao zaokružene narativne cjeline, izgrađene oko suglasja minijatura.Naime, kratki film “When Brave Bird Saved” (režija Fred&Nick, naslov sastavljen od riječi preuzetih iz posljednje četiri pjesme s albuma) najavljuje “Once I Was An Eagle” upravo kroz dramatizaciju pjesama “Take The Night Off”, “I Was An Eagle”, “You Know” i “Breathe”. No, bilo bi nesmotreno reći da prve četiri pjesme u nizu reprezentiraju dio izdvojen iz cjelokupne strukture, budući da se motivi dotičnih pjesama razrađuju dalje na albumu, te u (dosad) objavljenim video uradcima “Master Hunter” i “Devil’s Resting Place”. “Once I Was An Eagle” nije album opterećen uspjehom prethodnika ili brojem obožavatelja, već pronicljivo i istančano glazbeno ostvarenje. Uz producenta Ethana Johnsa, suradnici na albumu su Dom Monks i Ruth de Turberville (violončelo).Za razliku od “A Creature I Don’t Know“, primjerice, folk zvuk se ovdje gradi kroz splet bubnjeva, klavira, te akustične gitare (na tragu sitara) i violončela, naravno, dopunjen s heterogenim rasponom vokalnih dionica: od tihog pjevušenja, progutanih slogova, uravnoteženog mrmljanja, do odriješite bujice emocija.

Autorski rukopis Laure Marling i dalje odiše tradicijom folk trubadura (“Master Hunter” uvelike priziva hit Boba Dylana iz 1964. “It Ain’t Me Babe”), no vrijedi istaknuti da sve više izrasta u jedinstveni poetski izraz. Ta se sposobnost profilira upravo u zanimljivoj fabulativnoj razradi motiva naivnosti i odrastanja, zatvaranja specifičnog poglavlja. “Once I Was An Eagle” naprosto nije obavijen maglicom melankolije i obračuna s avetima prošlosti, a kakav zaključak bi se mogao izvesti iz, uglavnom, umirujuće i uravnotežene melodijske dionice. Naprotiv, “Saved These Words” prkosno zaokružuje album s dozom optimizma i otvorenosti za nova iskustva, nova putovanja, nove susrete.

Iz pjesme u pjesmu razrađuju se već uvedeni motivi (zvijer, demoni, lovac, noć) na “A Creature I Don’t Know“, no ovdje su obrađeni iz drugog, mračnijeg kuta, s odmakom iskustva, čak s autoironijom. Udubljujući se u sebe, preispitujući mnogobrojne odluke i postupke, secirajući nedokučive međuljudske odnose, subjekt ovog glazbenog izričaja doživljava svojevrsnu preobrazbu.

Osim što problematika seže u inače poznatu folk riznicu Laure Marling, ista se tema (naivnost, nesputanost, odlazak, ljubav, ponos, žudnja, sreća) reinterpretira i nekoliko puta kroz 15 pjesama. Uočljive su, primjerice, izmjene tona sukladno izmjeni modusa spoznaje: racionalizacija (grabežljivost lovca i neuhvatljivost lovine, gubljenje kontrole, bol, strah, bijes), suzdržanost (mudrost i dosezanje mira), ali, paralelno, suptilno tinjanje neugasive želje za životom, za ljubavlju, za ogoljelim intimnim odnosom s drugim bićem, za slobodom (otpor ograničenjima). Kohezija se, zapravo, nameće kao osnovno obilježje albuma.

Unatoč ritmičnosti, o čemu svjedoči i plesna vizualizacija “Master Hunter”, nijedna pjesma s “Once I Was An Eagle” nije ekspresivna do razine ranijih hitova “Devil’s Spoke” ili “All My Rage”. Međutim, to nije njihov manjak; štoviše, poetski su uvjerljive i tvore kompaktno tkivo albuma. “Devil’s Resting Place“, primjerice, donosi tenzije, dinamičani gotovo prijeteći zvuk, a “Undine” i “Where Can I Go?” specifičnu dozu uzbuđenja, neopterećenosti i odvažnosti.