Preobrazba prema elektro-rocku

The Kills su indie rock duo kojeg sačinjavaju Amerikanka Alison “VV” Mosshart i Englez Jamie “Hotel” Hince; s radom su započeli 2000. godine, a imaju ugovor s jednom od najjačih nezavisnih etiketa na Otoku Domino Records za koje, između ostalog, objavljuju i Arctic Monkeysi i Franz Ferdinand.

Kada su muško-ženski dueti u pitanju, uvijek dolazi do logične usporedbe s The White Stripesima. Za razliku od njih, The Kills uz rock i blues često znaju eksperimentirati sa svojim zvukom pa znaju posjećivati elektroniku, punk, a povremeno čak imaju i neke hip-hop trikove. Još jedna bitna razlika je ta što je ovdje glavni vokal ženski.

Pažnju na sebe skrenuli su izvrsnim debijem “Keep on Your Mean Side” iz 2003. kada su se očekivale velike stvari od njih. Taj ‘bum’ nije došao, ali ih je “No Wow” dvije godine kasnije potvrdio kao jedne od jačih aduta alternativnog indie rock zvuka. Ovogodišnji “Midnight Boom” pokazuje sve njihove kvalitete na malo promjenjeni način.

Dok su nakon prvijenca bili slični s The White Stripesima, danas bi ih se najlakše dalo uspoređivati s Yeah Yeah Yeahs. Glasovno Alison nije nikad bolje zvučala, pokazuje da se lakoćom može derati iz petnih žila kao Karen O, a Jamie je složio vrlo punkoidne glazbene melodije kojima često pridodaje elektronski štih, čime se The Kills transformiraju u vrlo bučan i moderan bend.

“U.R.A. Fever” otvara album u minimalističkom tonu s prevladavajućim bas-dionicama, a vokalno se, kao u nekom razgovoru, izmjenjuju glasovi Alison i Jamiea. Slijedi elektro rock u stilu New Young Pony Cluba s pjesmom “Cheap and Cheerful“, na koju se nadovezuje “Tape Song” koja zvuči kao da je sišla s nekog novog albuma benda Yeah Yeah Yeah s atmosferom toplo-hladno, vrlo tamno obojena sa seksi vokalima.

“Last Day of Magic” je jedan od vrhunaca albuma, a zvuči skoro totalno netipično za bend, puno elekto-rock zvuka s jako lijepljivom melodijom, na “Black Balloon” dosta podsjećaju na The Raveonettese, “M.E.X.I.C.O.C.U.” je spoj The Jesus And Mary Chain i modernog garage-rocka s daškom elektro-beatova, dok je završna “Goodnight Bad Morning” pravi akustični epitaf.

Nabrijani i ponovno vrlo efektni, The Kills su s “Midnight Boom” pokazali da imaju podosta materijala i za plesni podij, a da opet nisu previše odstupili od svojih garažnih korijena. Svakim albumom se sve više udaljavaju od uvodnih komparacija s The White Stripes, što je jako dobro, jer nitko ne voli biti kopija nečeg, koliko god to dobro bilo.