Prenježan album

Lene Marlin je norveška pjevačica koja dolazi iz Tromsoa. U svojoj desetak godina dugačkoj karijeri, postizala je mnoge uspjehe, ponajviše na domaćem terenu, a nešto manje van granica Norveške. Nedavno je izdala svoj četvrti album “Twist The Truth” koji je došao četiri godine nakon “Lost In A Moment”.

U osnovi, Lene njeguje tipičnu ‘žensku’ pop folk školu koja je zadnjih godina obilno napredovala. Sve one (Cat Power, Neko Case, Jolie Holland, Tracy Chapman, Keren Ann, Jewel…) imaju predivan glas u kojem se može beskrajno uživati, a takav je slučaj i kod Lene čiji je vokal vrlo pitak i lagan za uho, odlično iskombiniran s podlogama.

Glavni problem albuma nalazi se u pjesmama koje, bez obzira na izvrsnu interpretaciju, ubrzo prerastaju u monotoniju zbog previše mirnih tema koje previše nalikuju jedna na drugu. Baza svake pjesme su jednostavni tonovi na akustičnim instrumentima koji su potom obogaćeni orkestralnim dijelovima pa svaka pjesma slušana pojedinačno jest poseban užitak, ali sve zajedno su ipak malo previše tugaljive.

Uvijek sam podosta kritičan kod kombiniranja folka i popa jer se prečesto ide u kompromise da bi album bio što više komercijalno uspješniji. Tako je i ovdje slučaj, jer poneke pjesme da su ogoljene na minimalac, bile bi mnogo prodornije nego ovako s bogatim produkcijskim zahvatima kojima se izgubila folk forma.

Posebno pred kraj albuma nailazimo na sve veći problem u nedostatku kvalitetnih pjesama koje su produkcijom dovedene skoro do granica apsurda. Najbolji primjer za to je “Learned From Mistakes” u kojoj gudači idu na živce, a da njih nema, bila bi to jedna prava bolna balada vrlo upečatljive atmosfere.

Ono što vrijedi istaknuti s ovog albuma je svakako uvod s pjesmama “Everything’s Good“, “Come Home” i “Here We Are” koje se jednostavno zavole na prvo slušanje. Nakon toga album lagano pada, da bi se tek pred kraj ‘izvadio’ s “Do You Remember” koja je gotovo u gospel folk điru. Da je bilo više takvih pokušaja, vjerujem da bi “Twist The Truth” svakako bio cjelovitiji i bolji, a ovako je upao u neki prosjek.

Emocionalne pop-folk balade su glavno oružje Lene Marlin, a na novom izdanju je priuštila nekoliko njih vrhunskih, dok ostatak podosta zaostaje. U takvom nesrazmjeru album brzo odlazi u dosadu i prosjek zbog čega sumnjam da će se istaknuti ijedan singl s njega.

Povratak svom iskonskom zvuku, budući da je na prošlom albumu podosta eksperimentirala s popom i rockom bez folka, Lene je doveo na stare staze, ali na nešto slabiji način, što je svakako korak unatrag u karijeri. Ona je još uvijek dovoljno mlada i jaka da se ponovno izdigne u jednu od najjačih skandinavskih pjevačica, a presudnu ulogu će odigrati sljedeći albumi.