Predstavnici novootkrivenog romantizam

Blonde Redhead osnovani su 1993. godine u New Yorku nakon slučajnog susreta u talijanskom restoranu japanskih studenta umjetnosti Kazu Makina i Maki Takahashia sa talijanskim blizancima Simonom i Amadeom Paceom. Ovaj kozmopolitski kvartet ime je izabrao po pjesmi benda DNA iz osamdesetih “Blonde Redhead”.

Sami počeci benda često su uspoređivani sa ranim godinama Sonic Youtha, te ih iz istog razloga primjećuje bubnjar Sonic Youtha Steve Shelley koji producira i objavljuje njihov debitantski album “Blonde Redhead”. Na debitantskom albumu gitaru i vokale odradili su Makino i Amadeo, bubnjeve Simone dok je na basevima bio Takahashi.

Nakon objavljivanja albuma Takahashi napušta bend, a ostatak benda preživljava kao trio te 1995. godine izdaju svoj drugi album “La Mia Vita Violenta”. Na trećem albumu “Fake Can Be Just As Good” iz 1997. bend se udružuje s gost basistom Vernom iz Unwound. Godinu dana kasnije bend eliminira bass te se ponovo vraća gitarama, bubnjevima i vokalu te objavljuju četvrti album “In An Expression Of The Inexpressible”.

Svojim predposljednjim albumom “Melody Of Certain Damaged Lemons” iz 2000. konačno se oslobađaju sonicyouthovskog post-punk ugođaja i stvaraju mirniji album prepun akustičnih gitara, klavirskih dionica i prekusija. Četiri godine kasnije Blonde Redhead izdaju svoj šesti album “Misery Is A Butterfly” najmračniji i najpotpuniji autorski uradak.

Put koji su utrli na prethodnom albumu nastavlja se i na ovom u još sigurnijoj varijanti. Album čini 11 novih pjesama, a otvara ga “Elephant Woman” sa zavodljivim zvukom klavijatura i gudača i izpačenim ženskim vokalom, album se nastavlja opozitnim muškim vokalom na pjesmi “Messenger”. “Melody” treća stvar na albumu portisheadskog ugođaja spada u favorite na albumu. Pjesmu “Doll Is Mine” preuzima opet muški vokal čime pjesma dobiva na bizarnosti.

Slijedi naslovna stvar albuma “Misery Is a Butterfly” bizarna gudačko-romantičarska balada, album se nastavlja muškom izvedbom pjesme “Falling Man” koja se lagano oslanja na stare dane benda. “Anticipation” koja možda najbolje predstavlja novopronađeni romantizam i novonastalu mekanu melodijoznost. “Maddening Cloud” još je jedna pjesma koja poseže za starim danima, ali albumu prijeko potrebna kako bi ga oživila. “Magic Mountain” još je jedna sanjiva balada sa umirujućim i uspavljujućim vokalom. Pretposljednja stvar na albumu “Pink Love” jedini duet na albumu solidno odrađen od strane Kazu Makina i Amadea Pacea. Album zatvara “Equus” pjesma o zabranjenoj ljubavi.

Šesti album grupe Blonde Redhead uvodi nas u melodijoznost i bizarnost novootkrivenog romantizma pretoćenog u melodiju i stihove s ponekim izletima u njihovu prošlost baziranu na eksperimentalnom indie-rocku. Ovaj album je aranžmanski i produkcijski savršeno ispoliran, slojevitog zvuka upotpunjenog vokalnim interpretacijama.

Album je prepun pjesama evokativnih naslova koji govore o patničkoj, neuzvračenoj, bizarnoj, razorenoj i zabranjenoj ljubavi na njima svojstven način. Svima kojima se ovaj album svidi, a nisu upoznati sa ostatkom Blonde Redheadovog stvaralaštva neka u tu avanturu krenu od predposljednjeg albuma prema prvom.