Predškolski melo-death metal

Ako su braća Richard i Roger Sjunnesson (harsh vokal, gitara), te Roland Johansson (clean), napustili Sonic Syndicate zbog, kako se to otprilike kaže, različitosti u shvaćanju glazbe, onda se njihov novi bend The Unguided ne nameće baš kao neki logički izbor.

Naime, ono što prezentira, vrlo lako bi se moglo povezati sa Sonic
Syndicate i oni koji poznaju taj bend, komotno bi mogli ovaj ovdje album
doživjeti kao nasljednika njihova “We Rule The Night”. Otprilike kao
dva benda u jednom, tako nešto. No, i prije spomenutog albuma, pa i na
ranijima, Sonic Syndicate je preferirao otprilike, kao moderniju
varijantu melodic death metala, kombinirajući moderni, mekši zvuk, s
više čistih pjevanja, otvoreno si imputirajući elemente metalcorea, u
novije vrijeme i sve više popa.

Zato baš i nije najjasnija odluka imenovane ekipe da napravi novi bend, koji će u konačnici zvučati slično ili čak jako slično prethodnom. Slučajno? Ili možda ne. Tko će znati. U svakom slučaju, “Fragile Immortality“, drugi album The Unguideda, nešto je kao melodic death metal za predškolski uzrast. Nešto na čemu bi se trebalo učiti, što bi potencijalne ljubitelje tog metalnog subžanra trebalo pripremati na veće, jače, čvršće i agresivnije. Dakle, nedostaje ona brutalizirana deatherska žestina obmotana oko rafiniranih melodija, a s obzirom na koncepciju pjesama, čija je tendencija što veća i jača melodičnost, ne znam koliko se pojam ‘death metal’ uopće i može ‘prikačiti’ ovom albumu.Čak i grubi vokali nemaju uobičajenu dubinu i gnjev, više su kreštavo-gunđavi, ’emocoreasti’, a clean verzije definitivno djeluju prekomercijalizirano, na momente bezdušno, skoro pa bez kapi krvi u sebi i čak se i u ovakav, smekšani koncept, često ne uklapaju. Produkcija je ‘fotošopirana’, gitarski riffovi relativno jednostavni, poprilično konvencionalni, bez očekivane ‘prljavštine’ u sebi, bubnjevi definitivno preplastični, prezaglađeni, općenito sterilni, a basevi djeluju dezorjentirano, čas ih nema, a čas zaglušujuće zatutnje. Klavijature svojom oholom atmosferičnošću ponekad uspijevaju naglasiti relativnu kompaktnost pjesama, ima nešto efektnih heavy solaža, a sa synthevima se poprilično pretjeralo i još jednom pokazalo da se od metala ne može baš tako lako napraviti pop. Preteška je to i gotovo nemoguća misija.

Pogotovo se to odnosi na prvi dio albuma, u kojem većina pjesama započinje synthevima, poput “Inception”, nekakav modern melo-death metal obrazac, s tupim clean/harsh izmjenama, bezličnim melodijskim linijama i solidnim gitarskim solom u prvim borbenim redovima. Srednjeritmična “Granted” jedna je od melodičnijih pjesama, s izraženom dominacijom clean pjevanja melankoličnih prezentacija i hrpetinom syntheva, što u isturenoj, predvodničkoj, što u podupiračkoj ulozi. “Eye Of The Thyla” još je jedna koja ‘starta’ synth pop ritmovima, a u svojoj je cjelovitosti nekoordiniran skup pop, rock, core i metal elemenata, skoro pa po uzoru na grozote sa zadnjeg albuma In Flamesa.

Sličan je slučaj s još jednim miksom sporog i srednjeg ritma u otužnoj, kvazi-teatralnoj “Unguided Entity”, koju donekle izvlači konkretan gitarski solo. Druga polovica albuma bila bi ipak nešto energičnija, sa štogod više grubih riffova, kao recimo onih u pjesmi “Carnal Genesis“, a “Enforce” je solidna melankolična pjesma s opetovanom dominacijom cleanova. “Blodbad”, tek, podsjeća na melodic death, s finim odjavnim pianom, no zato je “Only Human” još jedno emo-popy durilo. Slijedom svega toga, dojam da je ovo je poprilično izgubljen album, nešto kao spomenuti In Flamesov “Sounds Of A Playground Fading” poprilično je snažan.

Totalno hibridna glazba, u najgorem smislu tog pojma, često bez glave i repa. Ni metal, ni rock, ni core, a u konačnici niti pop. Niti pak imalo ukusna kaša svega toga. Skoro pa ništa. Jako, jako malo toga ovdje ima smislenoga. Možda i manje od jako malo. Puno se toga probalo, u malo se toga uspjelo, možda bi bio i najkraći rezime ovog albuma. Ispodprosječnog albuma, sada je očito, jednog čisto prosječnog benda.