Predobro i osvježavajuće!

Pred nekih dva tjedna naš dragi glavni urednik mi je uz ostale albume na recenziranje dao i album skupine The Go! Team. “Kaj mi sad to uvaljuješ?!” mislim si ja. “Skroz je fora. Vidjet ćeš”, utješio me je, pa sam se nakon nekog vremena ipak odlučio pohrvati s 40 minuta, meni (a sigurno i većini) potpuno nove glazbe. Ljudi moji! Ja to nisam prestao slušati već valjda peti puta za redom! Oduševljenje…

Prvih par taktova kaotičnih truba i divljih bubnjeva ovog britanskog benda na početnim “Panther Dash” i “Ladyflash” zbunjivali su me skroz dok se nisam na miru sjeo i probao protumačit “Pa dobro, što je ovo?!” Za početak, to je bila mješavina veselog sunčanog funka iz filmova iz ’70-ih, čudnih sampleova, prljavih glasnih ritmova, i malo najranijeg hip hopa.

Zabavna muzika koja je spojila nešto dinamično, veselo, inovativno, blesavo i bedasto. Zamislite par zanimljivih ljudi odlične mašte, različitih raspoloženja i bezbrižnog života, dosta alkohola, energetskih pića, svih mogućih instrumenata i prostoriju za sviranje i snimanje. Jeste? E, to je to. I sad idemo dalje.

Slijede odlične “Feel Good By Numbers” i “Get It Together” koje su ovaj tmuran, sivi dan u dalekom 11. mjesecu, svojom upečatljivom usnom harmonikom pretvorile u sunčani dan. Tek što sam se naveliko zagrijao za ovaj CD u glavu me udarila i iznenadila najbolja pjesma albuma “We Just Won’t Be Defeated“. Prodorni glasovi jako sretnih cheerleadersica, klavir i melodija kao pobjegla iz filmova o “Shaftu” ostavlja dojam kao da cure navijaju za nabildane srednjoškolske quarterbackove koji na prirodnim drogama i u haljinicama umjesto naganjanja jajaste lopte veselo trče kroz cvjetnu livadu. Čak sam i ja poželio obući ružičastu majicu, staviti najgluplju moguću periku na glavu i istrčati van s uzvicima “Uuuuuiiiiiiiiii!!!” i ‘Ljudi, opustite se! Sve je super!’ Ipak, budući da je ostalo još pola albuma, nisam.

I dalje isto, pjesme me ugodno iznenađuju i ispunjavaju malo srećom, pa nekom veselom nostalgijom, pa nekom bezbrižnošću. Malo sporije, ali nikako bedirajuće “Friendship Update” i “Hold Yr Terror Back” šalju nas za šank neke simpatične pivnice gdje iz starog klavira izlaze note koje nas tjeraju da zagrlimo prijatelje, zaboravimo na novce i naručimo rundu za sve. Nakon beatova kao kod The Chemical Brothers, te atmosfere kao na uradcima “The Avalanches”, pjesma “Huddle Formation” je sve što je “Hollaback Girl” od Gwen Stefani samo pokušala biti – dobra.

Za kraj, odlična “Everyone’s A VIP To Someone” na nostalgičan način zatvara album i ostavlja osjećaj kao da nakon godina i godina uživanja i bezbrižnog života odlazite iz svog rodnog mjestašca, gledate kroz prozor vlaka i obećavate sebi da ćete se jednom vratiti. Kombinacije “Smogovaca” i Dudeka iz “Gruntovčana” kako odlazi odmah su mi se stvorile pred licem.

Osvježavajuće pjesme pune frulica, truba, usnih harmonikica, klavira, ženskih glasova i prljavih bubnjeva stvaraju jedan jako zabavan zvuk filmske glazbe iz prošlosti ubrzane ludim ritmovima iz sadašnjosti. Osim što me je skoro natjerao da sjednem na pod i od sreće se počnem igrat Lego kockicama, ovaj album (unatoč dvije-tri slabije pjesme) pokazuje da vani ima jako puno odlične glazbe koja jako često ne dopire do prosječnog slušatelja. Velika šteta.

Nadam se da će vas činjenice da ovo ni približno nije moj tip glazbe (jer nisam ni znao da postoji) i da ni svojim najdražim izvođačima ne dajem visoku ocjenu, te ovako kaotična recenzija (kao da ju je pisala drogirana baka) natjerati da nabavite ovaj CD. Muzika za odmor, čagicu, zezanciju, chill out ili nešto deseto…. Za sve!