Predivni kaos na jedan osvježeni način

The Dillinger Escape Plan nikada nisu bili običan bend, niti su imali običnu karijeru.

Gazda svega i kreator svega Ben Weinman već nekih 15-ak godina vuče tu bolesnu mašineriju kao Atlas modernog metal doba. Nije to bio nimalo lak i ležeran posao, posebno ako uzmemo u obzir da su i oni prozivani svojevrsnim pionirima novonastalog žanra. Koji god to žanr bio, potrebne su godine i godine da dobiješ zasluženi kredibilitet. A ni pokoji dolar ne bi loše došao.E pa, čini se da im je trebalo pet albuma da uspiju pogoditi potrebnu dozu pristupačnosti u svoju totalno nepristupačnu muziku. “One Of Us Is The Killer” trebao bi ispraviti sve dosadašnje nepravde, naplatiti sve dospjele kreditne rate, ali bome utažiti žeđ i onih najzagriženijih i dugovječnih fanova. Kako je to jednom simpatično rekao Hammet za Metallicin “Black” album: “Valjda smo postali veliki bend koji nekim ljudima više jednostavno ne stane u stražnji džep i sada su ljuti jer se boje nepoznatog“.Budimo realni, ljudi, i prihvatimo činjenicu da kaotični izmatematizirani core-metal nekad zaslužuje melodiju, zaslužuje laganije jazzističke dijelove i zaslužuje da napokon netko stavi dobar argument iza one 11 godina stare usporedbe s Mikeom Pattonom (odradio EP s njima prije nego je Greg uletio u priču). Nije teško zaključiti da se tu najviše radi o pjevačkoj raznovrsnosti i stilskom rasponu.

No, da zabune nema i da te sitne novotarije postupno uplove u njihov svijet, pobrinuo se uobičajeno ludi uvod u album – raspižđene “Prancer” i “When I Lost My Bet“. Prvi laganiji jazz Pattonovski izlet jasan je na naslovnoj pjesmi albuma. Osim super raznolike pjesme, to je ujedno i poruka iza cijelog albuma i njegovog naslova – za raspad svakog međuljudskog odnosa uvijek obje strane nose polovicu krivnje. Greg je refrenom “One of us must die, but the killer won’t survive” opisao odnos sa svojom djevojkom i s gazdom Dillingera.

“Hero of the Soviet Union” s razvaljenim riffovima, puno taping gitara, super back vokalima i odličnim urlanjem podsjetila je na doba “Miss Machine” albuma, a pridružila joj se vjerojatno i najblesavija “Understanding Decay“. Bolna “Crossburner” (zbilja zvuči kao da nešto gori) i galopirajuća “The Threat Posed by Nuclear Weapons” logično su zaokružila album onako kako je i počeo – odlično i poznato.

Kad se zbroji i oduzme sve što ljudima DEP čini poznatim i ono što ih čini nepredvidivim, “One of Us is the Killer” najbolje je što im se trenutno moglo dogoditi. Od svojeg agresivnog zvuka i muzičke preciznosti nisu izgubili ama baš ništa, a te ‘dark-pop’ avanture (ljudski tonovi na “Paranoia Shields“) samo će im priskrbiti još pokoju usporedbu s Nine Inch Nails kiticama (“Nothing’s Funny“).

No, najveći dobitak ovdje je činjenica da su svoj poznati stil uspjeli nadograditi poznatim kaosom i poznatom sjebanošću, ali na jedan drugačiji, ‘ne-math’ način.

Vjerni sljedbenici starog zvuka ovdje bi nekim pjesmama mogli dati komercijalne pridjeve (a nije da ih i prije nije bilo), ali dosta novih fanova ovdje će definitivno donijeti ono što ovaj beskompromisni bend definitivno zaslužuje – konkretniji uspjeh.