Praviti se Englez nije uvijek loša stvar

Sve jača zagrebačka kantautorska scena ovih je dana bogatija za još jedan samoizdat album. Zvonimir Varga na svom prvijencu predstavlja svojevrsno ‘pismo namjere’.

Stihovima umočen u mladalačke ljubavi i osobna preispitivanja, a muzikom
balansirajući između britanskih folk heroja i regionalnih
šansonijerskih zvijezda (najviše Đorđa Balaševića) album “Pjesme”
dočarava uglavnom sve emocije jako dobro poznate introvertima, kao i
osobama sklonim ruminiranju i preispitivanju vlastitih postupaka,
pogotovo onih obojanih emocijama.U prvoj polovici albuma nalazi se nekoliko pastiša koji previše vuku na Balaševića i daju premalo Vargine originalnosti i osobnosti koje bi neki drugi muzičari jako rado posvojili. Zato se stvari mijenjaju kako minutaža albuma odmiče: mnogo prirodnije Varga zvuči u anglosaksonskom akustičnom izričaju (šifra Nick Drake, Cat Stevens, Syd Barrett), gdje se u suradnji gitare, glasa i malo (dobro pogođenih) klavijatura kreira prilično uvjerljiva zvučna tapiserija u kojoj Vargin djetinji i začudni senzibilitet dolazi do izražaja (atmosferična “Ne poznajem sebe“). Njegov glas relativno je slabašan, fraziranje katkad nategnuto, ali ni Dylan nije Pavarotti, pa tko mari…

U zaključnoj pjesmi “Daleka” Varga se na neobičan način umjetnički proteže, dajući naznaku da njegovi afiniteti ne leže nužno u ladici kantautora. “Daleka” je ujedno i daleko najuspjeliji broj na tridesetsedmominutnom izdanju koje je najčešće interesantno, osebujno i naivno.

Vargi je svakako potrebna izvođačka ‘kilometraža’ da izbrusi svoje interpretiranje i pjevanje. No već sada, riječ je o momku s vrlo zanimljivim idejama i maštovitim verbalno-muzikalnim slikama.