Pravi trijumf dobre glazbe

Slušajući stihove Billa Faya, skeptici bi sigurno krenuli drvljem i kamenjem po ovom britanskom povratniku na glazbenu scenu koji je 2012., četiri desetljeća nakon objavljivanja njegova do tada posljednjeg albuma, zasjao s albumom “Life Is People”.

Naime, danas nitko više ne voli one jednostavne, temeljne ideje koje je John Lennon (a s čijom se čistoćom izvedbe i neporecivim osjećajem za melodiju Fay može usporediti) tako lijepo predstavio svijetu, a to su one o toleranciji, miru, povratku pravim vrijednostima. Kritici i zahtjevnijoj publici zanimljivija su referiranja na opskurne umjetnike, filozofe, metafore koje ni samim autorima nisu jasne i slične samodopadne egzibicije. Starog Billa to ne zanima. Njemu je dovoljan klavir po kojem nježno prebire i uz pomoć kojeg gradi pjesme i vodi ih prema katarzičnim završecima, tu i tamo podrška gudačke sekcija i nedvosmislena poruka koja govori: “Čuj, s ovim svijetom nešto gadno ne valja“.

Takav jasni kriticizam najprimjetniji je u predivnoj “Underneath The Sun” i jednako snažnoj “War Machine“, ponajboljim pjesmama s albuma koje su toliko jake kao zasebna ostvarenja da se teško odvojiti od njih i krenuti dalje s pločom. Na sreću, ta snaga koja proizlazi iz kristalno čiste, emocijom nabijene melodije Faya ne napušta tako lako pa nam on do kraja svoje zbirke od 13 pjesama pruža još nekoliko trenutaka istinskog užitka.

Iako je autor svjestan svih boljki današnjeg društva u kojem smo, kako primjećuje u pjesmi “War Machine”, na neki način svi ubojice, njemu ne nedostaje tog kršćanskog optimizma koji se očituje u krasnoj, prigušenoj gospel himni “Bring It On Lord” ili u rezolutnom ponavljanju stiha “We’re gonna change this world” u pjesmi “Order Of The Day“.

Ta borba razočaranog realista i vjerom inspiriranog idealista koja se odvija u jednom čovjeku primjetna je tijekom cijelog albuma. Kad bih morao odgovoriti na pitanje tko je u toj borbi odnio pobijedi, rekao bih: dobra glazba.

Tekst: Tino Friščić