Pravi (pop) komad(i)

Sve manje i manje glazbenika na svjetskoj glazbenoj sceni odlaze k jednostavnim pop pjesmama. To mogu reći nažalost jer kada preslušavamo neke izvođače danas, možemo se slobodno zapitati što im se dogodilo.

Ovo ljeto mogli smo vidjeti jedan od najboljih koncerata koje je Zagreb doživio. Da, bio je to pop koncert, bio je to Robbie Williams. Dečko zna napraviti atmosferu, dečko zna svoj posao, a kada se zabrijao s elektronikom, karijera mu je skoro propala, pa se vratio slatkastim pop pjesmuljcima kao što je “Candy” i ponovno je poharao svijet.S druge strane imamo pjevačice poput Britney Spears koje i dalje lutaju i luduju jer im nema druge, ne odlučuju pretjerano o svojoj budućnosti već su produkt čistog marketinga (kako drugačije nazvati to kad niti na vlastitim koncertima ne pjeva). Bila je lijepa curica s nizom hitova, pa je prolupala u doslovnom smislu, a sad pjeva dance pjesme koje je teško prepoznati da li ih pjeva Rihanna, Britney ili neka nova wannabe zvijezd(ic)a.U toj cijeloj priči, čini se da je Katy Perry izgradila karijeru na pravilan način. Ispočetka je bila malo kontroverzna, ali tako je to moralo i biti da se proda, ljubila je cure, pa komičara Russella s kojim joj brak nije trebao jer je već u startu bilo jasno da se stari ljubavnik ne može skrasiti makar to bila i ljepotica poput Katy.

“One of the Boys” je obilovao hitovima i bio jako dobro prodavan, a sljedbenik “Teenage Dream” ga je u svemu nadmašio. Kako i ne bi kad većina pjesama s albuma dobivaju spotove i time doprinose dodatnoj promociji, posebno ako su dojmljivi i ističu sav seksipil kojeg pjevačica posjeduje (to se događa i s novim videospotom “Roar”).

Dobitna formula na “Prism” se nije previše promijenila. I dalje su oslonac pop forme koje se razlikuju od pjesme do pjesme, pa je tako negdje više gitara, negdje klavir, a negdje dance matrica u prvom planu. Sve zajedno ponovno daje niz vrlo upečatljivih pjesama od kojih barem polovica može poharati top ljestvice, a singl “Roar” je već dobrano uspio u tome.

Nakon singla “Roar” sljedeća pjesma koja će pokoriti svijet je “Unconditionally” koja ima sličnosti s ranijim hitom “Fireworks” jer su obje pjesme nešto laganijeg ritma popraćene elektroničkom podlogom i razornog refrena u kojoj dolaze do izražaja vokalne interpretacije same pjevačice.

Baš ta energija iskazivanja emocija kod Katy Perry je njen glavni favorit jer ne ispada da išta glumi već pokazuje da uživa u onome što radi. I tako to ide iz pjesme u pjesmu, odnosno iz albuma u album…

Da, mogli bi se pitati gdje je tu umjetnost, gdje je tu neki viši smisao? Neke stvari jednostavno ne moraju imati dublji i viši smisao jer su tu postavljene tako da zabave publiku. Očito je da Katy Perry svojim pjesmama to i čini jer u protivnom ne bi govorili o još jednom vrlo uspješnom albumu pjevačice.

Kao nikad do sada, Katy Perry na “Prism” skreće od svojeg glavnog oružja i skreće sve više u sintetičke vode gdje ‘umjetni’ instrumenti vode glavnu riječ. Time se približava zvuku Kylie Minogue, ali i nekim drugim pjevačicama, pa vrijedi vidjeti kako će se publika snaći u malo tvrđim pjesmama kojima opuštajuće melodije nisu u prvom planu. Ipak, nije da ih nema jer se jasno uočavaju novi ljetni hitići koji bi mogli poharati mnoge naše plaže kad dođe i ode ova zima. To u prvom redu ide na skladbu “International Smile” ili “Love Me“. Ipak sam dojma da će “Roar” ostati kao najzapamćenija skladba albuma.

Treći pravi album Katy Perry pokazuje da je njena zvijezda na nebu i dalje vrlo sjajna i da sve što dotakne bude vrlo prodorno i zabavno. Da, nije to glazba u kojoj će uživati zahtjevnija publika kojoj radiofonične melodije idu na živce, ali većina ipak sluša ovakav tip glazbe, a za pop standarde “Roar”, kao ni raniji albumi, nisu uopće loša izdanja.

U uvodu sam htio naglasiti kako sve manje imamo klasičnih pop zvijezda, onih koje gaje čisti pop zvuk, bez pretjeranih uplitavanja u moderan r&b ili dance, a oni koji se vraćaju tom već pomalo zaboravljenom žanru i danas imaju velike uspjehe. Pogledajte samo spomenutog Robbiea Williamsa, ali i Pink, Brunu Marsa i slične. Nije to umjetnička glazba, ali to je ono što publika voli, a upravo takav je i “Prism” iako je malo više skrenuo u synth pop vode.