Pravi Detroitski garažni rock’n’roll

Na upit koji je najbolji bend iz Detroita, mnogi bi bez razmišljanja rekli The White Stripes i ne bi previše pogriješili, pošto su oni ipak najviše postigli sa svojim garažnim zvukom. Nešto bolji poznavatelji detroitske scene malo bi duže razmišljali, a u užoj konkurenciji bi im zasigurno bili i The Dirtbombs.

Cijela priča o The Dirtbombs je počela u vrijeme kada su The Gories bili pri kraju, početno su zamišljeni kao side-project frontmena Micka Collinsa. Nakon konačnog raspada prijašnjeg benda, Collins je oko sebe sakupio grupu istomišljenika te su započeli raditi ozbiljnije s The Dirtbombsima.

Od 1995. počinju skladati prve pjesme, a 1998. im izlazi i prvijenac u vidu albuma “Horndog Fest”. Slijedili su vrlo uspješni “Ultraglide in Black” i “Dangerous Magical Noise” koje je kritika uvelike prihvatila, te je tako nastao mit o malom garažnom rock bendu. Danas, pet godina nakon posljednjeg albuma, bilo je vrijeme za novo izdanje nazvano “We Have You Surrounded“.

Bend i dalje praši po dobrom starom rocku, garažnom punku, povremeno navrate i u soul dionice, a sve to prate i prelijepe pop melodije koje se jednostavno lijepe za uši. Poznati su po tome što često znaju obrađivati na svoj način pjesme raznih autora pa su se tako na ovom albumu našle prerade Sparksa, Alana Moorea i Dead Moona.

Uvodna “It’s No Fun Until They See You Cry” zvuči vrlo retro, rekao bih dosta slično kao i britanski The Music, u kojoj vokal kao da se dere kroz megafon uz vrlo psihodeličnu podlogu. Već sljedeća, “Ever Lovin’ Man“, prava je nabrijana rock žestica s velikim utjecajima punka i upečatljivim ubacivanjem ženskih back-vokala u refrenu.

“Indivisible” dosta podsjeća na Mooney Suzuki od prije par albuma, “Sherlock Holmes” je uvrnuta laganica, na “Leopardman At C&A” početna tutnjavina se pretoči u kreativnu buku po uzoru na Jesus And Mary Chain, “Fire in the Western World” zvuči vrlo himnično, najžešći punk rock se može čuti u “I Hear the Sirens“, “Race to the Bottom” je osmominutna neslušljiva sprdačina, dok sve završava u prelijepoj i vrlo melodičnoj “La Fin Du Monde“, koja je u cijelosti otpjevana na francuskom.

S albumom “We Have You Surrounded”, kojeg smo čekali skoro pet godina, The Dirtbombs su se vratili u punom sjaju. Skoro svaka pjesma je na svom mjestu i da nema nekoliko manjih posrtanja, ovo izdanje bi dobilo najvišu ocjenu. Ovako, ne vidim smisao pjesme “Race to the Bottom”, a i neke prije nje su pomalo slabije od ostatka pa se cjelokupni dojam malo kvari.

S prošla dva albuma, podigli su visoko letvicu za svoja daljna izdanja, tako da ih “We Have You Surrounded” nije nadmašio, ali ipak je to još jedno vrlo solidno izdanje. Sljedeći put kad vas netko pita početno pitanje o najbendu Detroita, prvo malo razmislite o The Dirtbombs pa onda odgovorite.