Pozvan duh The Libertinesa

Nakon razlaza s ‘krvnim bratom’, Pete Doherty se dosta dugo tražio, slobodno bih rekao sve do solo albuma “Grace/Wastelands”, a danas je s novim albumom pomirio sve dosadašnje utjecaje.

Babyshambles su oduvijek bili simpatični bend, ni do koljena legendarnim The Libertinesima, ali i dalje solidan bend koji može isporučiti pokoji hitić. Zbog mnogo puta opjevanih narkomanskih problema njihovog frontmena, Babyshambles su se često mijenjali, odlazili na neodređeno duge pauze, ali su uspjeli i smoći snage napraviti novi album za jesen 2013.Nakon što počnemo slušati novi album lako možemo povjerovati da je Doherty novi kralj indie rocka. Ono što je pružio s uvodnom “Fireman” i posebno s predivnom “Nothing Comes to Nothing” Doherty nije napisao, otpjevao i odsvirao još od epohalnog albuma “The Libertines” iz 2004. godine. “Fireman” upravo zvuči kao da je ispala baš s tog albuma, dok je drugospomenuta jedna od najvećih indie himna u ovoj godini.

Kako album odmiče, tako dobivamo i sve druge epohe u Dohertyevom stvaralaštvu, od poluakustičnih skladbi kakve smo imali prilike čuti na solo albumu, preko niza skladbi koje uveliko duguju britpopu ’90-ih, pa do kemijanja s reggaeom (poput “Dr.No”) koji i na prijašnjim albumima nije baš najbolje sjedao u Babyshambles pjesmaricu.

Kada bi u par riječi trebali rezimirati “Sequel to the Prequel“, tada bi bezbrižno mogli reći da je ovo najbolji i najcjelovitiji album benda koji bi bio mnogo bolji da se pred njegov kraj zadržala malo veća fokusiranost jer kreativno taj dio malo zaostaje s udarničkim početkom. Tu ponajprije šteka već spomenuti dio s blagim ubacivanjem reggae momenata, pa bi Peteu mogli preporučiti da je najbolje da se čvrsto primi britpopa i indie rocka jer je u zadnjoj dekadi pokazao da mu to najbolje leži.