Poznata Elvisova soba s novim tapetama

Službeno, Elvis Presley je kralj rock’n’rolla. Neslužbeno, on je nadprosječni zabavljač i pjevač gomile tuđih pjesama koji je zahvaljujući dobrom PR-u prodao kamione ploča.

Drugim riječima, na njegovom je mjestu mogao biti bilo tko i izazvati masovnu histeriju kojoj su pogodovale pedesete godine.

S njegovom pojavom na sceni ranih ’50-ih. otvorilo se prvo poglavlje sakaćenja dotad zabranjivane afro-američke glazbe kao i dominacije anglosaksonskog kulturno-političkog monopola. Idolopoklonstvo za života i dvojenje oko činjenice da je preminuo, omogućile su Elvisu vječnu slavu.

Svako malo iznova to su ujedno i najjače devize na račun kojih se uspješno indoktriniraju nadolazeći tinejdžeri. Oni nasjedaju, a kako i ne bi pored toliko savršene kombinacije izvorne ljepote, seksipilnosti i glazbenog umijeća, koja se vjerojatno do dana današnjeg nije ponovila. Upravo kako bi se to nadoknadilo, nastaju ovakvi posthumni projekti – njih najmanje preko 500 po jednom relevantnom izvoru.

Gledano očima običnog slušatelja nepovodljivim za medijskim spinom, Elvis je iza sebe ostavio dvadesetak izvrsnih evergreen melodija i to je sve. Ne kažem da je to malo, ali sve ostalo je marketinška obmana u kojoj prednjači “Viva Elvis – The Album” kao posljednji takav re-produkt, podijelit će mnogi što misle svojom glavom.

Presviravanje Elvisove ostavštine na novom albumu nije ništa doli ekvivalent bilo kojem marketinškom projektu ‘ista soba, druge tapete’. Tehnički i po estetici konzumerizma postmoderne, ovaj CD je savršen, a po ušima predanog ljubitelja glazbe, devastacija i najobičnije vulgariziranje kulturne baštine.

Tako je “Heartbreak Hotel” pristojno kolažirani mash-up originala iz 1956. i koncertne lo-fi verzije iz 1970., prikladno obojen kičastim neo-soul idiomima za prime-time radija Antene.

“Love Me Tender” otvara ženski vokal, snen poput Lee Dekleve, ali i bezličan poput Taylor Swift. Elvis se nedugo zatim ustaje, samo ne znam je li iz kreveta ili iz groba, i dobronamjerno ulazi u duet s mlađahnom trendušom.

Inače uzbudljiva “Burning Love“, dana je na profesionalno obezličenje kakvom all-star timu glazbenika, tipa, Clapton na gitari, Nathan East na basu i Chad Wackerman na bubnjevima. Nisu izostali ni prateći vokali u Roger Taylor (Queen) maniri, kako bi se zadovoljila željena The Darkness vs. Aerosmith receptura. Želite li još? Sumnjam.

Elvisov vokal ni u jednoj pjesmi nije osjetno tretiran efektima ili repeticijama. Dapače, on pjeva kao da je prvi put u studiju, živ i zdrav, okružen najtvrdokornijim plaćenicima što ih glazbena industrija danas pruža. Nema unaprjeđenja, nema osuvremenjenja – nema pomaka. Stoga, jednostavno ne razumijem potrebu ovog, ruku na srce, izvrsnog inženjera zvuka da troši svoje kreativno vrijeme na pretakanje prožvakanog, ujedno i svima dostupnog glazbenog štiva u autentičnom obliku, iz šupljeg u prazno.

K tome, nakon silnog truda, Erich van Tourneau je vjerojatno tek po završetku albuma shvatio da nema ni hit pjesme kao što je bila “A Little Less Conversation” 2004. godine – BBC je iz nekog razloga odbio puštati za prvi singl predviđenu “Suspicious Minds“, no s obzirom na visinu paušalnog ugovornog iznosa potpisanog ni s nikim doli sa samom Priscillom Presley, ne vjerujem ni da ga je bilo briga.