Pozdrav rodnom gradu i odrastanju

Tri godine nakon albuma “What I Realy Want for Christmas” i četiri nakon senzacionalnog uskrsnuća albuma “SMiLe” među nas slijeće novi album Briana Wilsona, i to ne bilo kakav nego koncept – pozdrav svom rodnom gradu Los Angelesu, suncu, pijesku i naravno, predivnoj prirodi.

Prvo što upada u oči (a ne u uši) je da je naslovnica ovog albuma najbolje dizajnersko rješenje od svih Wilsonovih solo ploča ikada.

Također, kada Brian Wilson naslovi svoju ploču “That Lucky Old Sun“, onda znamo da ne možemo očekivati uglazbljenog Hamleta. Doduše, Brian nam je do sada podario nekoliko najdepresivnijih pjesama svih vremena, počnimo s “Til I Die”, “You Still Believe in Me” pa “I Just Wasn’t Made for These Times”, ali nekako u isto vrijeme su slijedile “Wouldn’t It Be Nice”, “Good Vibrations”, “Do It Again” i “This Whole World”.

“That Lucky Old Sun” preteže na ovu potonju stranu, iako su dvije najbolje pjesme na albumu one najrefleksnije i najtiše, a to su “Midnight’s Another Day” i “Southern California“, koje po svemu spadaju u sam vrh Wilsonova bogatog opusa.

Ostatak albuma je također prilično ugodno iznenađenje. Naime, dosadašnja solo karijera Briana Wilsona je patila od nekoliko problema: neadekvatne produkcije, apsolutno nesugestivnog i antiekspresivnog pjevanja, te srednjoškolskih tekstova i povremeno vrlo čudnih glazbenih rješenja.

“That Lucky Old Sun” nosi se s ovim problemima na slijedeći način: snimljen je s pratećim bendom koji je svoj zanat ispekao na mnogim dosadašnjim zajedničkim turnejama (dakle, produkcija – štima, prateći vokali, svirka i aranžmani – sjedi, pet), kao suradnik na tekstovima pojavljuje se stari znanac i ekscentrik Van Dyke Parks (doduše, da je napisao neke ludo kvalitetne stihove, e pa baš i nije), čudna glazbena rješenja su ovdje uglavnom zanimljiva.

Kao doista slaba točka ostaje pjevanje samog Wilsona: nevjerojatno se osjeti da se zadnji put zamarao s pitanjem vokalnih interpretacija tamo negdje 1967. A zašto i bi, kad je imao bend The Beach Boys, pun sjajnih pjevača koji su se za svaku novu Brianovu pjesmu tukli za mjesto glavnog vokalista, a on bi negdje u hladovini mirno jeo odojke, igrao bejzbol, a povremeno šmrknuo kokaina dok gleda kako mu se žena muči s odgojem djece, a njega baš nešto i ne vuče da joj pomogne.

Povremeno bi dečkima iz benda uskočio kao pjevač i ostvario pokoju impresivnu vokalnu interpretaciju, ali to je bilo više zbog oslanjanja na stare instinkte, koji su polako slabili.

Vremenom je postao najpoznatiji zatvorenik zlatnog kaveza, američka verzija Miše Kovača. Koliko god su mu pomogli komplimenti poput ‘Brian Wilson je genij, kako je samo super, on je najbolja faca, on je hit, ostali su shit, tako je cool, emotivan i nježan, siroče malo, jadničak, kako ga je slava pojela, ali sunce u njegovim očima isijava nevinost‘, toliko su mu odmogli da mu daju kvalitetan kritički osvrt na svoj trenutni rad.

Zvuči suludo, ali Brian Wilson je zaboravio pjevati, pri čemu ne mislim toliko na falšanje, koliko na činjenicu da je postao nikakav vokalni interpretator. Da, alkohol, cigarete i droge su mu uništile glas, ali taj isti glas mu je u boljem stanju nego recimo, nego kod nekih drugih pjevača (Bob Dylan, Lou Reed i Tom Waits mi padaju na pamet).

Sve navedeno otvara prostor za plakanje nad činjenicom da se on i ostatak nekadašnjih The Beach Boysa i ne vole pretjerano. Da se mogu dogovoriti kao ljudi (uvid u višeznamenkasti broj sudskih tužbi jedni protiv drugih to snažno opovrgava), imali bi neočekivano skoro pa remek-djelo grupe The Beach Boys, najbolji njihov album u zadnjih 35 godina.

Korijene “That Lucky Old Sun” možemo naći u sljedećim djelima: prije svega to je EP “Mount Vernon and Fairway” s albuma “Holland” The Beach Boysa, zatim rad Randya Newmana (prvenstveno album “Sail Away”), naravno pjesma “That Lucky Old Sun”, koju je popularizirao Louis Armstrong, te klasična djela The Beach Boysa iz šezdesetih i sedamdesetih: zadrti zaljubljenik u njihovu glazbu neće imati problema da u novim pjesmama otkrije poneki takt iz “Do It Again” ili “Had to Phone Ya”, dok je izgubljeni dragulj iz mitske 1967., pjesma “Can’t Wait Too Long” prisutna kao fragment.

Album je na svoj čudan način prilično koherentan, jedini uistinu suvišan dio je “Mexican Girl“. Ali kad se sve zbroji i oduzme, činjenica je da je Brian Wilson s ovom pločom uletio u TOP 40 s obje strane Atlanika, što mu je uspjelo jedino s albumom “SMiLe“.

Ako se izuzme “SMiLe“, uz “Imagination” ovo je najbolji (i uvjerljivo najbolje produciran) album u njegovoj dvadesetogodišnoj solo karijeri.