Povremena ‘bol’ za uši

Goran Pintarić dolazi iz Koprivnice i vođa je hard rock benda Pod naponom. Za ovu prigodu, privremeno je otpustio kolege iz benda u želji da napravi solo akustični album kojeg je nazvao “Ivana”.

Kroz jedanaest skladbi, Goran je prošarao mnogim lo-fi/folk/akustik rock elementima spojivši ih u djelomično suvislu cjelinu. Kažem djelomično jer neke pjesme ubijaju atmosferu albuma do granica izdržljivosti, što se najbolje iščitava u preradi NIN/Johnny Cash klasika “Hurt”. Na hrvatskom pjesma se zove “Bol” i ima najgori prijevod ikad jer je sve doslovno preneseno od riječi do riječi, pa se potpuno izgubi sva bol i tuga koju ona nosi i postaje tek puko isfuravanje poznatog hita u vlastitoj promociji. Tko nju uspije preživjeti, možda i pronađe ponešto za sebe na “Ivani”.

Kao što sam već i ranije rekao, album je većinom akustičnog karaktera, a balansira negdje između Kurta Villea i Johna Frusciantea samo s mnogo manje eksperimentalnosti u zvuku. Tako se pjesme nižu, akordi izmjenjuju, a u tom slijedu brzo se osjećaju i mnoge mane.

Očito je da je Cash bio glavni uzor prilikom izrade ovog albuma, a već nakon nekoliko stvari vidi se da Goran nema takvu snagu interpretacije kao što je imao Cash. Njegov vokal nije dovoljno izražajan i upadljiv što se djelomično moglo popraviti produkcijom da je ima u bilo kakvom obliku na albumu, ali je naravno nema. Time smo ostali osakaćeni za potrebito uljepšavanje pjesama jer u ovakvom izdanju “Ivana” zvuči kao da je svirana i snimana u zagrebačkim prolazima Oktogon ili Harmica, a ne u studiju. Da je snimano u ‘živoj atmosferi’, možda bi album zvučao prirodnije od ovog jer u takvim prolazima stvarno ima zavidnih muzičara.

Kako je Goran hard rocker, nije se svugdje oprostio od ‘svojih korijena’, pa tako npr. u skladbi “Okreni oči u natrag” bjesomučno udara po svojoj gitari u stilu Jimmya Hendrixa, dok se s posljednjim pjesmama približava beckovskim glazbenim improvizacijama koje se baš i ne uklapaju u cjelinu, posebno posljednja “Bit’N’H” koja je iritantna skoro kao i “Bol”.

“Ivana” je zasigurno album koji ću još dugo pamtiti jer mi iz glave nikako ne izlazi užasna “Bol” koju bezbrižno mogu proglasiti najgorom preradom koju sam ikad čuo. Kada bih uspio anulirati taj ogroman minus (a baš i ne mogu), kroz album se vrte mnoge ne do kraja definirane teme koje su, na kraju krajeva, mogle biti puno bolje upakirane nego što su ovdje predstavljene.

Znam, težak je život glazbenika u nas, posebno onih koji nemaju velike gaže, ali opet ne treba baš svaku ideju izbacivati van tek toliko da se ima neki album iza sebe, makar skroz i u nezavisnom obliku. Nadam da će u novim radovima Goran malo više fokusirati svoju glazbenu sliku, pronaći istomišljenika koji će mu pomoći u oblikovanju pjesama, posebno u vokalnom dijelu i interpretacijama gdje ima najviše mjesta za napredak.