Povratak zahvale u prošlost

Sami razlozi nastanka ovog solo albuma pjevača progressive metal grupe Symphony X, Russell Allena proizlaze iz, kako je sam rekao, njegove ljubavi i poštovanja prema korijenima hard rocka i metala, bendovima začetnicima i bendovima njegove mladosti – Black Sabbathu, Led Zeppelinu, Rainbowu, ali i kasnijih predstavnika grunge scene Alice In Chainsu i Soundgardenu.

“Atomic Soul” stoga predstavlja veliki zaokret od prog metala koji svira njegov matični bend jer ovdje je riječ o svojevrsnom tributeu rock eri 70-ih danom na specifičan način ovog, po mnogima jednog od najboljih vokala današnjice. Najveći dio posla na albumu, uključujući produkciju (koja je mora se priznati vrlo dobra) odradio je sam Russell, dok kao ‘pomagači’, uz ostale, sudjeluju i kolege iz Symphony X-a Michael Romeo (gitare) i Michael Pinella (klavijature), te kao poseban gost Stratovariusov klavijaturist Jens Johansson.

Što se tiče najboljih stvari na albumu, svakako moram izdvojiti već i samu uvodnu pjesmu “Blackout” koja nas, nabijena rock’n’roll štihom instantno vraća u prošlost, zatim simpatičnu i pomalo smiješnu “Saucey Jack” i neizostavnu “Gaia” koja pomalo i vuče na prog, te za kraj definitivno najzanimljiviju, a ujedno i najdužu pjesmu na albumu “We Will Fly“.

Sve u svemu, vjerujem da ovih pedesetak minuta materijala neće ni jednog fana ostaviti ravnodušnim, baš kao kao ni poklonike ovakvih eksperimentalnih projekata miješanja klasičnog rocka sa nešto modernijim zvukom. “Atomic Soul” je Russellovo veliko hvala svim rock velikanima, korijenima čitave jedne subkulture za samo njihovo postojanje, za samu njihovu legendu i doprinos cjelokupnom čovječanstvu.